Faze širenja NATO-a i njihov utjecaj na kolektivnu sigurnost u Europi

Ovaj esej bavi se pitanjem je li širenje NATO-a nakon Hladnog rata povećalo ili smanjilo kolektivnu sigurnost u Europi. U eseju se tvrdi da je širenje NATO-a povećalo kolektivnu sigurnost u Europi, a glavni argument je što se Sjevernoatlantski savez nakon Hladnog rata, pa i uključujući sve više zemalja, polako transformirao baš u sustav koji jamči tu sigurnost. U prvom dijelu eseja pisat ću o egzistenciji NATO-a i novom strateškom konceptu savezništva nakon Hladnog rata, zatim ću prikazati faze širenja saveza te konačno pokušati odgovoriti na pitanje kako je to širenje utjecalo na kolektivnu sigurnost Europe. Neki autori već su isticali ulogu NATO-a u očuvanju kolektivne sigurnosti Europe, a ja ću pokušati prikazati kako NATO trenutno djeluje, odnosno kako pokušava očuvati tu stabilnost i unatoč ruskoj invaziji na Ukrajinu.

Sjevernoatlantski savez, poznatiji kao NATO, vojno-politički je savez osnovan još 1949. godine kao dio svojevrsnog „sanitarnog kordona“ oko tadašnjeg Sovjetskog saveza i pripadajućih satelita (Raos, 2012). Utemeljen je potpisivanjem Sjevernoatlantskog sporazuma, a osnovan je kao akter europske sigurnosti (Kurečić, 2012). Cilj osnivanja ovog vojno-političkog saveza imao je obrambenu svrhu – jače povezati zapadni blok protiv istočnog bloka te omogućiti obranu tadašnje slobodne Europe (Kurečić, 2012) Može se reći da je moto osnivanja bio da se Sovjetski savez drži izvan, a da se Njemačka kontrolira unutar saveza. Također, NATO je trebao osigurati povezivanje SAD-a s Europom i njenom sigurnošću (Kurečić, 2012).

Prema Kurečiću, NATO je imao jednu od najvažnijih uloga u hladnoratovskom geopolitičkom poretku jer je predstavljao europsku geopolitičku ravnotežu (2012). Završetkom Hladnog rata došlo je do preispitivanja egzistencije ovog vojno-političkog saveza (Grizold, 2000). Općenito, završetak Hladnog rara pred međunarodne je organizacije, pa tako i pred NATO, stavio nove izazove. Stvoreno je nešto drugačije međunarodno okruženje, stoga su međunarodne organizacije morale potražiti novi legitimitet (Grizold, 2000).

Pred Sjevernoatlantskim savezom bile su dvije opcije – raspustiti savez ili ga restrukturirati, pronaći novi strateški cilj u sklopu novokreiranog međunarodnog poretka (Grizold, 2000). No, svoju krizu NATO je iskoristio za transformaciju. U radikalnoj situaciji, NATO se odlučio na pronalaženje novog strateškog cilja i preoblikovanje Saveza (Grizold, 2000). Ipak, velik broj izazova po završetku Hladnog rata nije ostavio previše vremena i prostora za mirno restrukturiranje, već se očekivalo da se NATO preoblikuje paralelno rješavajući novonastale krize (Luša, 2013). S druge strane, izazovi i krize su se nizali: teroristički napadi, etnički sukobi, prirodne katastrofe, cyber napadi (Luša, 2013)… Novo međunarodno okruženje tako je zahtijevalo i „novi“, drugačije organizirani NATO.

Restrukturiranje ovog vojno-političkog saveza započeto je Londonskom deklaracijom 1990. godine, a devet godina kasnije na zasjedanju u Washingtonu dogovoren je novi strateški koncept saveza (Grizold, 2000:46).

Od organizacije za kolektivnu obranu svojih članica, NATO se polako preoblikovao u organizaciju za kolektivnu sigurnost (Grizold, 2000:46). Naravno, tu su i dalje očuvane neke prvotne uloge saveza, poput kolektivne obrane svih članica ili održanja uloge SAD-a i njihove povezanosti s Europom (Grizold, 2000:47). Nova pak svrha ovog vojno-političkog saveza bila je jamčiti stabilnost i sigurnost u Europi, ojačati suradnju s partnerskim državama, između ostalog razviti partnerstvo i s Rusijom, ali i pomoći postsocijalističkim državama u razvoju te, naposljetku, upravljati krizama (Grizold, 2000:47).

Još jedna razlika u transformaciji NATO-a je i njegovo djelovanje izvan teritorija, odnosno granica svojih članica. Dok tijekom hladnoratovskog razdoblja NATO nije djelovao izvan teritorija zemalja članica, transformirani NATO nakon Hladnog rata otvoren je takvom sudjelovanju (Grizold, 2000: 47). Danas je savez voljan pomoći u rješavanja sukoba izvan teritorijalnih granica svojih zemalja članica putem humanitarnih oblika pomoći ili operacija očuvanja mira i stabilnosti (Grizold, 2000:47). Posvećen je stvaranju miroljubivog političkog poretka u Europi, a u skladu s time radi i na suradnji sa svojim partnerima pa se osnivaju institucije kao što su Vijeće NATO – Rusija, Komisija NATO – Ukrajina ili pak Komisija NATO – Gruzija koje jamče dijalog i konzultacije s tim zemljama (Luša, 2013: 67).

NATO je transformirao svrhu savezništva, ali došlo je do i do promjena vezanih uz članstvo. Naime, nakon Hladnog rata NATO se počeo širiti, odnosno primati nove zemlje u svoj sastav. Od završetka Hladnog rata, bilo je već pet faza proširenja Sjevernoatlantskog saveza. Prva faza nazvana je „fazom konceptualizacije ili parcelacije“, trajala je od 1989. do 1994. godine, a zapravo je bilo riječ o fazi tijekom koje su se tražila adekvatna rješenja posthladnoratovskih izazova koja bi pomogla redefinirati NATO u novim međunarodnim odnosima (Luša, 2013: 78). Također, budući da su već tada postojale ambicije određenih zemalja za učlanjenjem u NATO, u ovoj se fazi raspravljalo o mogućnosti širenja saveza (Luša, 2013: 78).

Širenje Saveza nakon Hladnog rata službeno je započelo u drugoj fazi koja je trajala do 1999. godine. Drugu fazu nazivamo „fazom postavljanja temelja“ u kojoj je prvo postavljena tzv. alternativa članstva u vidu Partnerstva za mir, a na koncu su se tih godina savezu priključile Češka, Mađarska i Poljska (Luša, 2013: 85). Bio je to prvi krug formalnog širenja saveza, a proveden je strateški kako bi se ispunila nastala tampon zona nestabilnosti u središtu Europe (Luša, 2013: 102).

Treća faza naziva se „fazom redefiniranja“ ili „fazom useljavanja“, a trajala je sljedećih pet godina, od 1999. do 2004. godine (Luša, 2013: 101). Tu fazu uvelike su obilježili teroristički napadi 11. rujna što je uvjetovalo promjenu odnosa u svjetskoj politici (Luša, 2013: 101). NATO se morao prilagođavati novim okolnostima, stoga se govori o fazi redefiniranja (Luša, 2013:101). Naime, smatra se da je NATO nakon 11. rujna „udahnuo“ novi život, odnosno da je dobio novu svrhu postojanja, a to je borba protiv terorizma, što je za savez značilo širenje utjecaja. Kraj faze obilježio je drugi krug službenog širenja NATO-a kada mu je pristupilo sedam novih članica – Bugarska, Estonija, Latvija, Litva, Rumunjska, Slovačka i Slovenija (Luša, 2013:101).

Nakon ovog kruga širenja, NATO je dobio nove saveznike na području srednje i istočne Europe, a upravo je istočni europski dio postao mjesto integracije, sigurnosti i stabilnosti (Luša, 2013:102). NATO želi postati sustav koji jamči sigurnost, a ozbiljnom se prijetnjom toj sigurnosti smatrala ruska snaga. Stoga, ovo je širenje bilo geostrateško pozicioniranje na granicama Rusije – ovim se širenjem željelo na određen način zaokružiti Rusiju i u okolnim joj  zemljama osigurati stabilnost (Luša, 2013:73).

Sljedeća faza Saveza nakon Hladnog rata nazvana je „fazom nadogradnje“, a trajala je od 2004. do 2009. godine (Luša, 2013:105). Iako se već tada počelo pričati o zasićenosti širenjem preispitujući vrijednosti saveza, nastavilo se s „politikom otvorenih vrata“. Tako su 2009. godine u NATO primljene Hrvatska i Albanija, a njihovo je priključenje također bilo strateški (Luša, 2013: 218). Prije svega, one su značajne za savez jer su trebale pridonijeti njegovoj sigurnosti – primjerice, Albanija graniči s Kosovom što omogućava NATO-u da tamo što efikasnije odgovori na moguće krize, a slična je situacija i s granicom Hrvatske i Bosne i Hercegovine (Luša, 2013:218). Osim toga, Hrvatska i Albanija važne su i zbog svog geografskog položaja. Naime, obje države imaju izlaz na Jadransko more, a Albanija i na Jonsko, što je iz sigurnosnog aspekta bitno NATO-u zbog resursa koji se prevoze pomorskim prometom (Luša, 2013:218). Posebice kada je riječ o operaciji Active Endeavour koja je željela osigurati sigurnost Mediterana u vidu sprječavanja kretanja terorista i slanja oružja  (Luša, 2013:218). Ovo proširenje saveza možda nije bilo toliko geostrateški značajno za savez kao u prethodna dva kruga, ali važno je za stvaranje zone sigurnosti i stabilnosti na Zapadnom Balkanu, kao i za suzbijanje tamošnjih nacionalističkih težnji (Luša, 2013: 219).

Naposljetku, zadnja faza koju Luša ističe je „faza kombiniranog pristupa“ (2013: 108).  Autorica tu fazu objašnjava kao fazu „razvijanja procesa“ s jedne te tzv. „statusa quo“ s druge strane (Luša, 2013: 108). Kako ističe, pristup NATO-a može se okarakterizirati „fazom razvijanja procesa“ s obzirom da je NATO tada aktivno surađivao s Bosnom i Hercegovinom te Crnom Gorom u Akcijskom planu za članstvo (Luša, 2013: 108). U ovoj je fazi NATO usmjerio svoje djelovanje na Zapadni Balkan.

Naposljetku, savez se širio još dvaput – 2017. godine članstvo je dobila Crna Gora, a 2020. NATO-u se pridružila i Sjeverna Makedonija.

Kako sam već spomenula, još 2004. godine počelo se govoriti o zasićenosti proširenjem saveza. Gdje je granica proširenju, znači li ono redefiniranje vrijednosti NATO-a, neka su od pitanja koja su se nametala. Između ostalog, postavlja je pitanje je li širenje NATO-a nakon Hladnog rata utjecalo na kolektivnu sigurnost u Europi, odnosno smanjilo ju ili možda povećalo.

Prije svega, potrebno je definirati sintagmu kolektivna sigurnost. Kolektivna sigurnost definira se kao „koncepcija međunarodnih sigurnosti koja se ostvaruje kroz međunarodne institucije i međudržavnu suradnju, a zasniva se na zajedničkom djelovanju skupine država u slučaju agresije ili prijetnje miru“ (www.enciklopedija.hr, 2022). Upravo na tome radi i NATO. Kao međunarodna institucija, brine za sigurnost svojih članica, a zajedničko djelovanje skupine država potvrđuje odlučivanje konsenzusom.

Moje je mišljenje da je širenje saveza nakon Hladnog rata, barem prvotno, povećalo kolektivnu sigurnost u Europi. Nekoliko je argumenata za to.

Prije svega, NATO je restrukturiran kako bi osigurao tu kolektivnu sigurnost. U tom smjeru, članstvo u savezu nameće ograničenja svojim članicama da ratuju međusobno. Iako je bilo trzavica, kao što su bile grčko-turske nesuglasice oko morskih granica u  Egeju, otkako je NATO nastao, nije došlo do međusobnog oružanog sukoba među njegovim članicama (Rudolf, 2007). Ako članstvo u NATO-u na određeni način jamči suzdržanje od oružanog sukoba s tolikim brojem europskih zemalja, širenje saveza može se smatrati dobrom odlukom za kolektivnu sigurnost u Europi. Osim što je umirio grčko-turske nesuglasice, NATO je imao važnu ulogu i u očuvanju stabilnosti na jugu Europe, kao i u sprječavanju njemačkih ekspanzionističkih zamisli kojih su se mnogi pribojavali zbog iskustva iz Drugog svjetskog rata (Luša, 2013: 74).

Ipak, i u Studiji o širenju saveza navodi se kako se NATO odlučio za proširenje upravo s ciljem unaprjeđenja sigurnosne strukture, uklanjanja podjela, promoviranja demokracije te naglašavanja suradnje, konsenzusa i dobrih odnosa (Luša, 2013: 29). NATO je htio postati sustav koji jamči sigurnost svojim članicama. A, kako Luša ističe, posthladnoratovske promjene uzrokovale su da NATO postane svojevrsni jamac sigurnosti zemljama Zapadne Europe, ali i da sigurnosno poveže dotad nestabilna područja srednje, istočne i jugoistočne Europe (2013: 210).

Upravo kako Luša naglašava, NATO se transformirao u model sigurnosne zajednice, a njeno širenje jača kapacitet organizacije da se efikasnije nosi s novim prijetnjama svojoj sigurnosti (Luša, 2013: 28). To se vjerojatno odnosi na širenje vojnog kapaciteta koje dolazi sa širenjem saveza. Osim toga, NATO se strateški širio pa je tako u svoje članstvo primio neke bivše članice Sovjetskog Saveza te time osigurao stabilnost u tim zemljama (primjerice u Estoniji, Latviji i Litvi), odnosno pokušao je stvoriti mirno okružje oko opasne Rusije koja bi bila sposobna pokušati ugroziti tu europsku sigurnost.

Naposljetku, da NATO brine o kolektivnoj sigurnosti u Europi, potvrđuju i njegovi partnerski odnosi sa zemljama koje nisu članice. Finska i Švedska, Irska i Malta, Švicarska, neke su od europskih zemalja koje nisu članice saveza, ali ipak surađuju s NATO-om. Finska i Švedska prednjače u toj suradnji s NATO-om pa se često tvrdi da su one članice saveza gotovo po svemu, a tu se ponajprije misli na njihov politički i vojni angažman, osim službeno po imenu (Raos, 2012: 27). Prema Raosu, to partnerstvo NATO-a s državama nečlanicama značajno pridonosi sigurnosti i stabilnosti čitavog euroazijskog prostora (2012: 27). Na koncu, imaju slične ciljeve koje suradnjom žele ostvariti. Ciljevi su: ostvariti obrambenu i vojnu suradnju radi razvoja interoperabilnosti, zalagati se za demokratski razvoj u partnerskim zemljama, ostvariti korektan politički dijalog u svrhu sprječavanja kriza, ali i omogućiti upravljanje krizama čije se izbijanje nije uspjelo na vrijeme spriječiti (Raos; 2012: 24).

Kada je riječ o vojnim operacijama i misijama koje NATO provodi, u njima mogu sudjelovati i partnerske zemlje, a ako ne sudjeluju, onda i ne ometaju suradnju (Raos, 2012: 26). Posljedično, to bi značilo da „NATO-ova suradnja s partnerima čini praktički nezamislivim bilo kakvu buduću vojnu operaciju u kojoj bi se vojnici iz savezničkih i partnerskih zemalja našli na suprotnim stranama“ (Raos, 2012: 25). Zašto ovo naglašavam? Naime, do nedavno su se partnerima NATO-a smatrale i Crna Gora te Sjeverna Makedonija koje su na kraju primljene u članstvo, pa je za kolektivnu sigurnost u Europi važan i aspekt suradnje s partnerima koje se potencijalno u budućnosti mogu priključiti savezu te uzrokovati njegovo novo proširenje.

S obzirom da nije bilo oružanog sukoba među članicama, kao i da u posljednjih tridesetak godina nije izbio rat širokih europskih razmjera, smatram da je širenje saveza nakon Hladnog rata pozitivno utjecalo na kolektivnu sigurnost u Europi. Ipak, postoji jedna sigurnosna prijetnja toj europskoj sigurnosti, a to je Rusija. Rusija se smatra najvažnijim, najvećim i najtežim partnerom saveza (Raos, 2012: 24), a o njenoj opasnosti govorio je i Rodman koji je tvrdio da je „jedini potencijalni sigurnosni problem velikih sila sjena ruske snage koja se širi“ (Rodman, 1994, cit. prema Luša, 2013: 73).

Upravo živimo u vremenima kada se ta ruska snaga sve više pokazuje, a NATO pokušava djelovati indirektno i suočiti se s njom. Riječ je, naime, o ruskoj invaziji na Ukrajinu. Prije svega, treba ukratko opisati pozadinu odnosa NATO-a i Ukrajine. Naime, NATO i Ukrajina su početkom 21. stoljeća uspostavili „Posebno partnerstvo“ (Luša, 2013: 108), no Ukrajina, unatoč vlastitim težnjama, nikad nije postala članica saveza. Djelomičan razlog tomu je i ruska osjetljivost na širenje na „njenim granicama“, odnosno na ulazak Ukrajine i Gruzije u NATO (Luša, 2013: 214). Rusija bi ulazak Ukrajine u NATO smatrala prijetnjom za svoju sigurnost pa bi, u slučaju eventualnog ukrajinskog približavanja članstvu, vjerojatno zaustavila taj proces, ističe Luša (2013: 214). Ukrajina je pak imala aspiracije postati članicom NATO-a, no čelnici saveza smatrali su da bi priključivanje Ukrajine isprovociralo Rusiju, a u slučaju rusko-ukrajinskog rata, to bi značilo, po članku 5 Sjevernoatlantskog ugovora, da oružani napad na jednu članicu znači napad na sve članice koje su onda obvezne pomoći napadnutoj članici (www.nato.int, 2022). Ukratko, ruski napad na Ukrajinu tada bi na neki način značio i ruski napad na NATO.

Danas svjedočimo ruskoj invaziji na Ukrajinu, a američki predsjednik Joe Biden tvrdi da NATO nikad nije bio ujedinjeniji (www.jutarnji.hr, 2022). Naime, s obzirom da je rusko-ukrajinski sukob prijetnja europskoj sigurnosti, NATO pokušava pomoći Ukrajincima osvještavajući njihovo pravo na obranu i slanjem vojne pomoći čime pokušava suzbiti ruske prijetnje. Kako Ukrajina nije članica, NATO ne šalje svoju vojsku direktno u zemlju, već jača obranu na istočnom dijelu saveza, odnosno povećava vojni kapacitet u susjednim zemljama koje jesu članice (www.jutarnji.hr, 2022). Ipak, pomoć Ukrajini možemo nazvati i metaforom za zaštitu europske sigurnosti jer se NATO trudi pomoći Ukrajincima kako bi se sukob riješio još u njihovim granicama, odnosno kako se ne bi proširio po čitavom europskom teritoriju. Jedan od čelnika NATO-a, Jens Stoltenberg, i sam je naglasio da je primarna zadaća saveza u ovom sukobu i dalje obraniti i zaštiti države članice (www.jutarnji.hr, 2022).

Naposljetku, zaključila bih da je širenje NATO-a povećalo kolektivnu sigurnost u Europi. Naime, otkako NATO postoji, nije bilo oružanih sukoba među njegovim članicama, a i one neke nesuglasice među članicama su uspješno riješene. Primjerice, smirio je grčko-turske tenzije, a širenjem na Balkan uspostavio je i zonu sigurnosti na tom području. Upravo mu je sama mogućnost širenja na Balkan, odnosno priključivanje Hrvatske, Albanije, Crne Gore i Sjeverne Makedonije, i omogućila da stabilizira to područje tako što će imati granicu s Kosovom ili Bosnom i Hercegovinom gdje još uvijek postoje izvori nestabilnosti, pa u skladu s time moći i brže djelovati u slučaju potrebne intervencije. Naposljetku, prijetnje europskoj stabilnosti dolaze izvana, konkretno od Rusije. Trenutna ruska invazija na Ukrajinu predstavlja i opasnost za sigurnost čitave Europe, no NATO šalje pomoć Ukrajini, a taj se sukob zasad zadržava u granicama sukobljenih zemalja pa možemo reći da NATO, barem za sada, uspješno brani sigurnost svojih članica. Ipak, ukoliko sukob eskalira, NATO će potencijalno, kao i nakon Hladnog rata, morati biti spreman na eventualnu transformaciju svojih djelovanja ako će nastojati zadržati tu ulogu jamca sigurnosti.

IZVORI:

Enciklopedija.hr (2022) https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=32385 (pristupljeno: 8.5.2022.)

Grizold, Anton (2000) Nova europska sigurnosna arhitektura. Politička misao, 35(2): 34-55.

Jutarnji.hr (2022) https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/nato-nikad-nije-bio-ujedinjeniji-a-u-slucaju-da-putin-upotrijebi-kemijsko-oruzje-sad-ce-odgovoriti-15174805 (pristupljeno: 8.5.2022.)

Kurečić, Petar (2012) Geopolitika i geoekonomija suvremenog NATO-a. Zagreb: Stajer-graf.

Luša, Đana (2012) Politika širenja NATO-a prema Zapadnom Balkanu u dihotomiji racionalističke i konstruktivističke teorije međunarodnih odnosa. Anali Hrvatskog politološkog društva, 9(1): 205-226.

Luša, Đana (2013) Suvremena primjena teorija međunarodnih odnosa. Zagreb: Stajer-graf.

Nato.int (2022) https://www.nato.int/cps/en/natohq/official_texts_17120.htm?selectedLocale=hr (pristupljeno: 8.5.2022.)

Raos, Marinko (2012) Tko je kome što: NATO i njegovi partneri. Političke analize, 3(9): 23-27.

Rudolf, Davorin (2007) Budućnost NATO-a. Adrias, vol.(14): 137-138.

Tena Josić,

Zagreb, svibanj 2022.


Posted

in

by

Tags: