Izbjegličke krize i europski moral

Prvotne reakcije europskih država na sukob u Ukrajini bile su da se Ukrajincima treba pomoći i primiti ih u Europu, što je pomalo iznenađujuće; još prije sedam mjeseci iste te države izjasnile su se da nemaju veliku želju primiti izbjeglice iz Afganistana. S obzirom na to da je riječ o Ukrajini, europskoj zemlji, stvari se mijenjaju. Kako se izrazila poljska novinarka Lucy Watson za ITV News “Dogodilo im se nezamislivo. Ovo nije nacija trećeg svijeta u razvoju. Ovo je Europa!”

Kad je Europa u pitanju, za nju sva pravila (ne) vrijede. Ona je ta koja diktira pravila, pa se može postaviti kako želi. Prvenstveno su iznenađujući stavovi zemalja koje su 2015. i 2016. godine odbile pružiti pomoć ljudima koji bježe iz ratom pogođenih područja. Mađarska je dizala žičane ograde i pravila se kao da se to sve nje ne tiče dok sada Orban izlazi na granicu, pozdravlja ljude i obećava im pomoć. Poljska, koja već godinama provodi restriktivnu migracijsku politiku i odbijala je sudjelovati u prijašnjim naporima za raspodjelu tražitelja azila, sada najavljuje kako je postavljeno osam prihvatnih centara u blizini graničnih prijelaza.

“Ovo su prosperitetni ljudi srednje klase”, rekao je voditelj Al Jazeere Peter Dobbie za izbjeglice iz Ukrajine. “Ovo nisu ljudi koji pokušavaju pobjeći iz područja u sjevernoj Africi. Izgledaju kao svaka europska obitelj s kojom biste živjeli u susjedstvu.”  

Novinari s ovakvim izjavama naišli su na kritiku jer su implicirali da bijelci Ukrajine zaslužuju više suosjećanja od ljudi koji žive u mjestima s većinski ne-bijelim stanovništvom. Dakako, neki bi mogli tvrditi da ljudi koji dolaze iz pretežito muslimanskih zemalja sa sobom donose drugačiju kulturu, te se nisu svi uspješno integrirali, što je rezultiralo brojnim incidentima. No za politiku (ne)integracije također je odgovorna država koja je te izbjeglice odlučila primiti. Stav da „bijeli, europski“ izbjeglice zaslužuju pomoć prije bliskoistočnih i afričkih izbjeglica je manifestacija rasizma. To se pokazalo i u ovom sukobu, kada se brojnim internacionalnim studentima u bijegu iz Ukrajine branio ukrcaj u vlak, pri čemu su oni većinom ne-bijeli studenti.

Rasistički diskurs o državama Bliskog Istoka i drugim ne-zapadnim državama u kojima trenutno vlada sukob implicira da je tipično da se one nalaze u stanju nemira i da su ti ljudi „prirodno“ nasilni i skloni konfliktu. Je li dakle „prirodnije“ i uobičajeno oduzimanje života u Afganistanu nego što je u Ukrajini? Jesu li patnje, gubici i smrti ostalih etničkih grupa manje vrijedni dugoročne medijske pažnje? Spomenute izjave novinara javno potvrđuju mišljenje brojnih ljudi da ne-bijelci prirodno ratuju, dok bijelci uvijek teže miru. Velika je ironija u tome da je upravo Europa bila leglo brojnih sukoba i ratova, što se lako zaboravlja ili ostavlja po strani.

Brojna su iščuđavanja o tome kako je moguće da se ovako nešto događa u Europi. Kolike su mogućnosti da na miroljubivom kontinentu prožetom liberalnim demokracijama izbija rat?! Zaboravljamo da je do prije sedamdeset i sedam godina cijeli kontinent bio u ratu, a prije još manje vremena su završila kolonijalna razdoblja europskih sila. Posljednji rat u Europi dogodio se prije dvadesetak godina na području Kosova, stoga zapravo nije bilo dugotrajnog mira koji je narušen novonastalim ratom.

Prisjetivši se izbjegličke krize 2015. godine i poznate izjave tadašnje njemačke kancelarke Angele Merkel „Wir schaffen das!“, ipak utvrđujemo da je Europa spremna reagirati na humanitarnu krizu i pružiti sigurnost potrebnu onima koji bježe iz sukobljenih područja. Hrvatska je također bila spremna pomoći onima u tranzitu, te su mnogi bili zbrinuti i organiziran je njihov prihvat i daljnji transfer u ostale europske zemlje. No, raspoloženje dobrodošlice nije dugo trajalo. Javno mnijenje se promijenilo, populistički pokreti i političari su se uzdigli, a ksenofobija i rasizam proširili su se. Čak se i hrvatski ministar vanjskih poslova ograđuje od prihvata novih izbjeglica s parolom da se „ne smije dopustiti da se ponovi ono što je bilo 2015. godine“, iako se nama zapravo nije dogodilo ništa. Većina ljudi nije imala namjeru ostati, te je mali broj azila odobren. U konačnici je prevladao „sigurnosni stav“ prema novim izbjeglicama, što danas rezultira push-backovima na hrvatskim granicama i tužbama protiv Hrvatske na EU sudu za ljudska prava.

Stoga se pitamo, poučeni reakcijama europskih elita i vođa, jesu li ove velikodušne i ispravne reakcije na novonastali sukob i krizu dugotrajne? Hoće li mediji nastaviti izvještavati o sukobu kao što to sada čine ili će sve nakon nekog vremena pasti u zaborav, a snop pažnje i suosjećanja će posustati, kako se znalo događati s ostalim krizama i ratovima, dok će ljudi i dalje biti bez svoje države, obitelji i domova?

Treba istaknuti da je obećavajuće zajedničko djelovanje Zapada, sva suradnja, sankcije i humanitarna pomoć koja može dovesti i do najmanjih pozitivnih rezultata, no koliko će sve to dugoročno dati rezultate teško je predvidjeti. Od esencijalne je važnosti upravo ova početna reakcija, taj emotivni naboj koji trajno formira stavove i usmjerava djelovanje jer u poplavi svakodnevnih događanja pozornost javnosti vrlo se lako svraća na nove teme i postoji opasnost da  netko opet ne pribjegne prvo ispunjavanju svojih državnih interesa, kako je to povijest do sada mnogo puta pokazala.

 

Sara Erdeljić


Posted

in

by

Tags: