Je li širenje NATO-a nakon Hladnog rata povećalo ili smanjilo kolektivnu sigurnost u Europi?

NATO  je kao organizacija i savez najveće širenje svojeg utjecaja iskazao u vremenu nakon Hladnoga rata, točnije nakon pada komunističkih režima istočne Europe. U tom vremenu NATO je najviše proširio svoj utjecaj na prostoru Europe te se objektivno može zaključiti kako je samim tim činom povećao kolektivnu sigurnost na Europskom prostoru, primajući razne europske zemlje kao članice saveza te stvarajući jaču i ujedinjenu zapadnjačku sigurnosnu sferu. U ovom eseju će se argumentiranom analizom širenja utjecajne sfere NATO saveza pokušati dokazati u kojoj je mjeri te na koje načine savez povećao sigurnost na europskom prostoru, ujedno kao i  analizu samog nastanka i razvoja NATO saveza.

Argumentacija eseja slijedit će logički redoslijed prateći savez od njegovog samog osnutka i promatrajući njegovu svrhu u kontekstu vremena u kojem je osnovan. Nadalje će se analizirati sfere širenja saveza popraćene potencijalnim događajima ili potrebama prema kojima se on odlučio ili mogao širiti te motivima koji su formirali takve odluke. Poseban fokus biti će stavljen na širenje saveza na području Europe sagledan u kontekstu vremena u kojem se događao te na koje se potencijalne sigurnosne probleme i pitanja priključivanje savezu ukazalo kao dobro rješenje. Potrebno je sagledati geo-političku sliku Europe toga vremena kako bi se argumentu pridodalo još više važnosti u otkrivanju točnih potencijalnih načina kroz koje je priključivanje određene države NATO savezu povisilo razinu sigurnosti države a tako i kolektivne sigurnosti europskog prostora. Fokus će biti stavljen i na prostor Balkana gdje je NATO savez vršio jedne od svojih najznačajnijih i kompliciranijih međunarodnih misija, te utjecaj koji je to imalo na samu sigurnosnu strukturu jugoistočne Europe i zapadnog Balkana. Naravno, neophodno je spomenuti napet odnos NATO saveza i Rusije koji se iskazuje kao sukob interesa još od samih prvotnih naznaka širenja pa sve do današnjice kada je zbog konflikta u Ukrajini napetost između dvije sfere najviša nego što je ikada bila. Bitno je analizirati i sam sukob na području Ukrajine iz aspekata konstantnih prijetnji jedne strane drugoj ( NATO- Ruska Federacija) te izričitih prijetnji koje su bile upućene savezu ako nastavi svoje širenje prema istoku i opskrbljivanje Ukrajine naoružanjem. Bitno je sagledati sve aspekte sadašnjih događanja kako bi se sa kritičkog stajališta uvidjelo je li širenje NATO saveza uistinu „ukotvilo“ sigurnosnu sferu europskog prostora ili je svojim ambicijama daljnjeg širenja stvorilo potencijalne napetosti i probleme koji bi se mogli iskazati na prostoru Europe. Moj argument i osobno mišljenje isto je kao i od odabranih izvornih autora da je NATO savez uistinu povisio razinu kolektivne sigurnosti Europe no uzimajući u pogled nedavne događaje cijela tematika diskursa mogla bi se promijeniti.

Ujedno se slažem i sa određenim kritičkim stajalištima autora poput Begović sagledavajući pitanje iz današnje perspektive, no potrebno je naglasiti potencijalne načine na koje NATO pokušajima daljnjeg širenja svojeg utjecaja može djelovati pogubno za Europska, a isto tako i globalna sigurnosna pitanja.

NATO (North Atlantic Treaty Organization) savez osnovan je 4. travnja 1949. godine u Washingtonu sa svrhom odbijanja potencijalnog napada Sovjetskog saveza na prostoru zapadne Europe, no ujedno kao obrambeni vojni savez u slučaju realiziranja napada (Wallander, 2000: 712). Osim same obrambene funkcije NATO je podrazumijevao da se između zemalja članica izgrađuje mreža demokratskih zemalja koje štite jedna drugu te kroz sigurnost jačaju samu demokraciju zemalja članica i interesne sfere koju zastupaju. Za vrijeme Hladnog Rata NATO se isticao kao savez isključivo zapadnih demokratskih zemalja kojemu je glavna zadaća bila paziti na ekspanzije utjecaja SSSR-a te mogućnosti obrane od potencijalnog napada te se u tom pogledu savez iskazao kao dobro rješenje pružanja zaštite i sigurnosti u zapadnoj Europi. Prolaskom Hladnog rata NATO savez započeo je svoju transformaciju 1990. potpisujući Londonsku deklaraciju u kojoj Sovjetski  savez i članice Varšavskog pakta više ne smatra prijetnjom te ih je pozvao na otvaranje prijateljskih i konstruktivnih diplomatskih odnosa (Wallander, 2000: 717). Kasnije su potpisani i ugovori koji zabranjuju korištenje nuklearnih sila čime se može zaključiti da je NATO u svojoj svrsi stvarno nastojao smanjiti napetosti na prostoru Europe toga vremena te je u tome i uspio.

Iako su se unutar saveza vodili diskursi protiv daljnjeg širenja, NATO savez je započeo svoje širenje prvim krugom 1999. primanjem Poljske, Mađarske te Češke u savez čime je na jedan način odbačena ideja NATO saveza kao saveza isključivo zapadnih zemalja zbog pozitivnih strana snažnije integracije i stvaranja šire sigurnosne sfere integracijom središnje Europe u sam savez. To je bio hrabar potez u kojem je skepticizam drugih članica naspram širenja saveza bio opravdan potencijalnim agriviranjem određenih članica bivšeg Sovjetskog saveza i riskiranjem izbijanja novih napetosti no gdje se proširenje ispostavilo pravilnom odlukom. Novonastale demokracije srednjoistočne Europe htjele su svim silama postati države članice primarno zbog   njihove geo-političke pozicije u kojoj se nalaze na graničnom utjecaju bivšeg Sovjetskog saveza s jedne strane, a Europe i zapadnog svijeta s druge (Vukadinović, 1997: 88). S druge strane, države aspirantice iskazivale su visoki stupanj želje za demokratizacijom i približavanjem idealima zapadnog svijeta zbog čega su bile savršene geo-političke opcije savezu kao prve prihvaćene države procesa širenja utjecaja saveza (Vukadinović, 1997: 89).

Prvim krugom širenja NATO savez stvorio je efektivnu „buffer“ zonu na Europskom prostoru kojom je omogućio puno lakšu potencijalnu obranu prostora Europe, no ujedno i postavio presedan kojima je otvoren primanju novih članica koje aspiriraju idealima i kriterijima zapadnog svijeta. Može se reći kako je prvi krug širenja NATO saveza nakon doba napetosti i potencijalnih prijetnji sukoba stvorio sigurnosni okvir kojim planira obuhvatiti glavninu Europskog prostora u konsolidiranu sigurnosnu utjecajnu sferu kako vojno, tako i ekonomski.

NATO savez je svojim drugim krugom širenja ukomponirao najveću količinu teritorija isto kao i članica u geo-političkom potezu skoro potpunog približavanja Ruskoj granici te povezujući prostor Mađarske sa članicama primajući Bugarsku, Estoniju, Latviju, Litvu, Rumunjsku, Slovačku te Sloveniju (Kurečić, 2008: 31). Fokus širenja stavljen je na zaokruživanje granica utjecaja samog saveza sa dvije glavne zadaće: Okruživanje prostora zapadnog balkana članicama te postavljanja samih granica u doticaju Grčke i Turske. Sam savez je u to vrijeme htio na geo-politički način ojačati sigurnosnu sferu na prostoru Europe omogućujući puno bolje mogućnosti suzbijanja novonastalih kriza u njihovim ranim stadijima proširujući svoj utjecaj na skoro cijelu Europu čime je dalje produbljivao sigurnosni utjecaj koji posjeduje na prostoru Europe (Kurečić, 2008: 33). Taj argument bio je popraćen samom činjenicom da su centralna i istočna Europa NATO savezu bile toliko važne za održavanje sigurnosne mreže da bi NATO branio države na tim prostorima neovisno bile one članice ili ne. NATO savez nastojao je transformirati svoje značenje iz čistog vojno-obrambenog saveza u institucionalno-politički savez koji je pokušavao zagarantirati mir demokratskom svijetu pri čemu mu je što jača prisutnost u Europi te osiguravanje same kolektivne sigurnosti europskog prostora bila primarna zadaća za posjedovanje utjecaja na prostoru koji mu pruža povezanost za reagiranje na krize nastale u skoro bilo kojem dijelu svijeta. Taj argument je popraćen primanjem same Bugarske i Rumunjske, koje su NATO savezu dale mogućnosti dostizanja i borbe protiv režima u Afganistanu 2001. te Iraku 2003. (Kurečić, 2008: 33). Savez je ujedno približavajući se Ruskoj granici otvorio više mogućnosti za otvaranje diplomatske suradnje sa Rusijom što je još više pridonosilo nestanku povijesnih napetosti sa Ruskom Federacijom i prostor Europe u teoretskom smislu napravio jednim od globalno najsigurnijih (Kurečić, 2008: 34). Drugi krug širenja NATO saveza „transformirao“ je njegovu globalnu ulogu i svrhu djelovanja, te je ujedno njegovo sigurnosno djelovanje proširio na glavninu europskog područja. Fokusom na stvaranje jače i strukturirane mreže sigurnosti Europe čisto se iskazuje kako iako je NATO savez potencijalno tražio prostor za izvršavanje vlastitih političkih agendi globalno on uvelike pridonio europskoj sigurnosti svojim daljnjim širenjem.

NATO savez je u svojem trećem krugu širenja pokušao što više ukomponirati i stabilizirati nestabilnu regiju Zapadnog Balkana kako bi popunio svoj utjecajni prostor te imao što veću mogućnost reagirati na potencijalne krize nastale na tom prostoru.

Savez je 2009. godine primanjem Hrvatske i Albanije započeo raditi na tom zadatku, što se ispostavilo kompliciranim zbog velike isprepletenosti etničkih, vjerskih te kulturalnih utjecaja tog prostora no politika širenja može se okarakterizirati kao „praćenje utabanog puta“ kojim je NATO savez pokušavao poboljšati sigurnosnu sferu Europe (Luša, 2012: 206). Bitno je naglasiti da se u vrijeme trećeg kruga širenja iskazivalo jačanje utjecaja Rusije i ponovne naznake rasta napetosti između velike sile te samog NATO saveza, isto kao i jačanje borbi saveza protiv terorističkih režima na globalnoj razini. Rusija nije oštro reagirala na treći krug kao na prvi i drugi, jer se nije odnosio na njoj neposrednu zonu interesa, no zaoštrenje odnosa uvidjelo se na potencijalnom članstvu Ukrajine i Gruzije, te sve većem negativnom diskursu diplomatske retorike prema Rusiji (Luša, 2012: 214). Rusija se naime nije u potpunosti slagala sa trećim krugom širenja zbog brige daljnje dezintegracije prostora federacije, no naspram prije spomenutog argumenta prihvatila ga je kao činjenično stanje. Za razliku od prethodnih krugova širenja Zapadni Balkan predstavljao je vlastitu interesnu sferu u kojoj bi se članstvom potencijalno smirile napetosti i opasnosti susjednih država zbog ratne prošlosti te kojima bi članstvo u savezu uvelike pomoglo u postizanju sigurnosti te bolji položaj u samoj međunarodnoj zajednici (Luša, 2012: 216). Uviđa se da je prostor Zapadnog Balkana važan prostor na kojem NATO savez želi proširiti svoj utjecaj što ima smisla uzimajući u obzir nestabilnost regije te njen sam položaj. NATO je svojim proširenjem u trećem krugu pokušao unificirati vrlo bitnu sigurnosnu sferu te ujedno popuniti geo-strateški prostor koji bi savezu omogućio lakše nadgledanje područja zapadnog Balkana.

NATO savez je pokazao interes za prostor Zapadnog Balkana i kroz prošlost te je na njemu vršio jedne od svojih prvih  mirovnih misija koje su imale velik značaj za određivanje karaktera i svrhe samog saveza. To se posebno iskazalo u intervenciji na područje Kosova kao prva ofenzivna misija NATO saveza izazvana kao reakcija na temeljno kršenje ljudskih prava na tom području (Thussu, 2000: 347). Taj trenutak vrlo je važan za shvaćanje načina sigurnosnog djelovanja NATO saveza jer se postavio kao organizacija koja u isto vrijeme održava ali prema potrebi i nameće mir. Iako mnogi u međunarodnoj zajednici kritiziraju NATO zbog djelovanja bez potpunog pristanka Vijeća sigurnosti te izvan samih okvira zakona vlastitog djelovanja savez je odlučio vojno djelovati (Thussu, 2000: 347).

 Može se uočiti kako je savez neobičnim i pomalo riskantnim potezom potencijalno pokušavao na globalnoj razini pokazati činjenicu da je spreman vojno djelovati izvan svojih granica te unutar granica drugih suverenih država koje nisu njegove članice. To je savezu omogućilo puno viši stupanj involviranosti u skoro svim područjima od potencijalnog interesa. Intervencija je naišla na visok stupanj kritiziranosti od strane međunarodne zajednice te su mnogi tvrdili da je učinila više štete nego dobra na prostoru Kosova, no ona je ujedno i jedna od najviše medijski pokrivenih intervencija toga vremena.

Kriza je putem medija stavljena pred oči cijeloga svijeta te je visok stupanj prikazivanja naoružanja i vojne tehnologije zrakoplovnih snaga NATO saveza što je bio čisti način slanja globalne poruke o sposobnostima saveza i njegovog neposrednog djelovanja u vlastitim interesnim sferama (Thussu, 2000: 352). NATO je jasno pokazao cijelom svijetu da se ne ustručava djelovati pri potrebi, te ujedno svojim članicama da ako je spreman i ima mogućnosti samostalno globalno djelovati da je njihova sigurnost u dobrim rukama.

NATO savez i Ruska Federacija su od njenog nastanka izražavale odnos prožet tenzijama. To je logično promatrajući interesne sfere dvije sile te uzimajući u obzir prošlost i samu svrhu stvaranja NATO saveza od kojih je jedna bila direktno oslabiti utjecaj i prisutnost režima poput SSSR-a u Europi. Rusija na krugove širenja NATO saveza nije reagirala radikalno, no reagirala je nevoljko te je upozoravala na približavanje saveza njenim direktnim granicama. Otvaranje pregovora sa nekim državama poput Ukrajine po pitanju članstva iz ruske perspektive predstavlja veliku nacionalnu prijetnju te opasnost gubitka određenih interesnih sfera (Jović-Lazić, 2014: 290). Ukrajina je posebno pojačala tenzije između NATO saveza i Rusije jer s jedne strane ako spadne pod interesnu sferu Rusije narušava kolektivnu mrežu Europe, a Rusija oštro sankcionira približavanje saveza prema njenim granicama. Rusija se izričito protivila ulasku Gruzije i Ukrajine u NATO savez tvrdeći kako ti potezi ne bi bili dobar odgovor ravnoteže sila unutar Europe te između Rusije i Europe (Begović, 2014: 58). Pitanje Ukrajine koja se nalazi pod napadom Rusije od 2014. godine i aneksije Krima predstavlja veliko sigurnosno pitanje već dugo vremena, te na prostoru Europe podiže novu instancu željezne zavjese i svojevrsnog Hladnog rata. Ukrajina se razmatrala kao potencijalna članica saveza te je iskazala želju i približavanje zapadnim demokratskim idealima, no početak krize na njenom prostoru zaključao ju je u poziciji gdje ju nije moguće primiti te je Kremlj upozorio da će bilo kakvi napori po tom pitanju odvratiti nastojanja za mir (Begović, 2014: 58). Napetosti su nadalje rasle te je kriza prešla u potpuni oružani sukob 2022. godine kada je Rusija pod izvršenjem misije oslobađanja onoga što tvrdi da su njene pokrajine na prostoru Ukrajine napala same pokrajine, a kasnije i druge dijelove teritorija Ukrajine.

To predstavlja velik problem za sigurnosnu mrežu Europe koju NATO savez pokušava ojačati, jer sa jedne strane kako bi održao svoje politike i ideale nema izbora nego da na određene načine pomogne Ukrajini, dok s druge strane takve radnje nailaze na konstante prijetnje od strane Ruske Federacije.

NATO savez mora pažljivo birati svoje poteze zbog toga što je Ruska Federacija otvoreno koristila retoriku koja spominje nuklearna i kemijska oružja u slučaju da se osjeća ugroženo, te neće uopće tolerirati slanje trupa saveza na prostor Ukrajine. Kroz skoro sva svoja djelovanja NATO savez je osiguravao sve više i više stupnjeve kolektivne sigurnosti Europe, no pogrešnim djelovanjem po pitanju sukoba u Ukrajini mogle bi se dogoditi pogubne posljedice za Europski prostor. To je jako komplicirana situacija jer s jedne strane savez ima zadaću pomoći Ukrajini prateći svoja prošla djelovanja i intervencije, no u konkretnom slučaju Ukrajine to možda nije najpametniji potez. Osobno mislim da razina pomoći Ukrajini treba ostati kakva je i bila do sada te da nije isplativo riskirati otvoreni sukob NATO saveza i njegovih saveznika te Rusije Prateći argument ostvarivanja ukotvljene i kolektivne sigurnosti na prostoru Europe, barem u trenutnoj situaciji i okolnostima.

NATO savez stvoren je sa zadaćom osiguravanja i pružanja mira demokratskog svijeta, te iako je prvobitno podrazumijevao samo isključivo zemlje zapadnog svijeta nakon svojeg posthladnoratovskog širenja transformirao je svoju globalnu ulogu kao „arbiter“ svjetskoga mira. Svojim fazama širenja svoj utjecaj je proširio na prostore centralne, južne te jugoistočne Europe čime je zaokružio Europski kontinent i snažno se usmjerio na stvaranje kvalitetne i ukotvljene Europske sigurnosne mreže. Iako je u svojim djelovanjima pratio određene vlastite agende, one su kroz prošlost korelirale sa potrebama europske kolektivne sigurnosti. Osobno mislim da je širenje NATO saveza uvelike povisilo razinu sigurnosti u Europi, te da je mnogim državama u jednu ruku dalo glas kojim mogu raskrstiti sa prošlošću i postati dijelom modernog i demokratskog svijeta i međunarodne zajednice. Savez je ujedno bio važan i za prostor Zapadnog Balkana na kojem iako nije u potpunosti, postupno pokušava proširiti svoj utjecaj i povećati broj potencijalnih zemalja članica. Točka u kojoj moram odstupiti od svojih prijašnjih tvrdnji je pitanje Ruske Federacije i Ukrajine, to jest aspiracije saveza za primanjem Ukrajine kao članice te promicanja visokih razina politika pomoći Ukrajini za vrijeme trenutnog sukoba.

Gledano iz kuta osiguravanja što višeg stupnja Europske sigurnosti, savez nije trebao pokušavati korelirati svoje granice sa onima od same Ruske Federacije što je ona sama istaknula nebrojen broj puta kroz prošlost i sadašnjost. Ujedno mislim da daljnje širenje saveza prema ruskoj interesnoj sferi nije mudar potez koji bi mogao ugroziti i potencijalno uništiti sav rad napravljen na području centralne i jugoistočne Europe, a možda i šire. Zaključno, iz priložene analize može se objektivno zaključiti kako je NATO savez povisio razinu kolektivne sigurnosti Europe no da pred sobom ima svoj dosad najteži zadatak koji ako ne razriješi mudro može uništiti sav prethodno uložen trud te ostaviti posljedice na globalnoj razini.

 

 

Literatura

  1. Begović, Monika (2014) NATO i Zapadni Balkan u uvjetima novih sigurnosnih izazova. Međunarodne studije14(3/4), 57-66.

 

  1. Jović-Lazić, Ana (2014) Saradnja Ruske Federacije i NATO-a u oblasti evropske bezbednosti. Institut za međunarodnu politiku i gospodarstvo. 66(3-4): 283-304.
  2. Kurečić, Petar (2008) NATO Enlargement: A „Geopolitical Victory“ of the United State sin the Post-Cold War Era? Results and Perspectives. Hrvatski geogrfski glasnik. 70(1): 25-42.
  3. Luša, Đana (2012) Politika širenja NATO-a prema Zapadnom Balkanu u dihotomiji racionalističke i konstruktivističke teorije međunarodnih odnosa. Anali Hrvatskog politološkog društva. 9(1): 205-226.
  4. Vukadinović, Radovan (1997) Širenje NATO-a i nova europska sigurnost. Politička misao. 34(4): 86-97.
  5. Thussu, D. K. (2000). Legitimizing Humanitarian Intervention? CNN, NATO and the Kosovo Crisis. European Journal of Communication15(3), 345-361.

 

  1. Wallander, Celeste A. (2000). Institutional assets and adaptability: NATO after the Cold War. International organization54(4), 705-735.

 

Filip Tišljer,

Zagreb, svibanj 2022.


Posted

in

by

Tags: