Početak rata za liberalnu demokraciju

Veljača 2022. godine u povijest će ući kao jedna od velikih prekretnica europske civilizacije. Upravo započeti rat između Rusije i Ukrajine predstavlja drugi značajni oružani sukob na europskom tlu nakon završetka Drugog svjetskog rata. Nakon osam desetljeća relativnog mira, dominacije diplomacije, pregovora i okruglih stolova, ruska invazija Ukrajine označila je empirijski kraj dviju velikih ideja Zapadnoga svijeta – famozne Fukuyamine ideje da uspostava liberalnih demokracija predstavlja kraj povijesti i njoj blisko povezane teze da su ideološki ratovi stvar prošlosti.

Opasnost od ukrajinske demokracije

Dok je priznavao neovisnost Donjecka i Luganska, Vladimir Putin jasno je dao do znanja da Ukrajina, kao i mnoge bivše države SSSR-a, za njega predstavlja Lenjinovu tvorevinu koja pripada Rusiji. Bivši KGB-ovac više je puta u zadnjih 20 godina natuknuo da mu je san obnova ruskog imperija, tj. da ishod Hladnog rata nije stanje koje namjerava dugoročno prihvatiti. Nemojmo se zavaravati da pritom želi obnoviti komunizam – Putin je školski primjer političara kojeg zanima moć radi nje same. Spreman je učiniti sve kako bi proširio svoj utjecaj, što je jednostavno nemoguće u okvirima liberalne demokracije. Uspon suverene demokratske države u neposrednom susjedstvu Rusije predstavlja noćnu moru za oligarhe čiji legitimitet ne proizlazi iz slobodnih izbora, već iz jake vojne i propagandističke mašinerije. Jedno je kad ruski narod vidi „gramzljive“ Amerikance kako žive u demokraciji, ali stanje je puno opasnije kada vide da od funkcionalne demokracije profitiraju njihovi prvi susjedi. Za Putina je situacija eskalirala kada se u priču počeo uplitati NATO-a, zapadnjačka organizacija koja je u Kosovu i Libiji demonstrirala da je spremna na ofenzivni rat za demokraciju.

Rusija: napad je najbolja obrana

Ruski je lider u televizijskim obraćanjima bio vidljivo uznemiren, odajući dojam da smatra da su se svi urotili protiv njega, pa je došao do zaključka da je napad najbolja obrana. Unatoč tome što je takva retorika djelomično očekivana, Putin je tim govorom uzdrmao svijet i podsjetio ga na svoju moć. Rusija raspolaže drugom najjačom vojskom na svijetu i nuklearnim arsenalom. Europske države s jakim soft powerom predugo su naivno vjerovale da Putin nije spreman iskoristiti svoj golemi hard power za provedbu agende „samoobrane“. Invazijom Ukrajine poslao je jasnu poruku da je došao kraj razdoblju u kojemu će se svi sukobi rješavati riječima. Pritom se postavlja pitanje zašto je Putin procijenio da je upravo sad trenutak u kojemu je u dovoljno dobroj poziciji da upotrijebi oružje za ponovnu ekspanziju ruskog imperija.

Očigledan odgovor bio bi kako smatra da je Rusija jača nego u prošlosti i da je ohrabren partnerstvima s drugim državama, pogotovo Kinom. Iako djelomično točan, ovaj odgovor nije potpun. Istina je da se ruska vojska modernizirala u prošlom desetljeću, no vojni manevar čiji je cilj svrgavanje ukrajinske političke elite, a ne nužno i osvajanje golemog teritorija, Rusi su mogli pokušati i ranije. Kina se načelno ogradila od invazije izjavom da se treba poštivati suverenost teritorija svih država, uključujući Ukrajine. Prema neslužbenim izvorima, Putin je ljut i razočaran jer je invazija skupa (financijski i politički), a ne napreduje očekivanom brzinom i nema podršku dojučerašnjih političkih saveznika, primjerice Trumpa, Erdogana ili Kazahstana. Potpuniji je odgovor da je Putin (pogrešno) smatrao kako je Zapad preslab da bi se usuglasio oko dovoljno čvrstog odgovora na invaziju. U pravu je ako vjeruje da je većina zapadnih društava polarizirana do mjere da brojni građani nemaju empatije ni za svoje susjede neistomišljenike, no unutarpolitički sukobi u ljudima ne izazivaju iste osjećaje kao oružani rat.

Donald Trump doveo je Ameriku na rub građanskog rata i posvadio je sa svim tradicionalnim saveznicima. Iz ruske pozicije, razumno je bilo pretpostaviti da tako poljuljana sila neće moći zauzeti ulogu predvodnika u anti-ruskom pokretu. Postepeno se pokazuje da su bili u krivu. Biden dobro iskorištava priliku karijere da bude pravi državnik, tj. da se iskupi za fijasko u Afganistanu. Europska unija izgubila je Angelu Merkel, na čelu Velike Britanije je šarlatan, a Macron se mora baviti izborima. Dakle, također je bilo razumno pretpostaviti da će ranjivi europski lideri djelomično zažmiriti na patnje Ukrajinaca, koji će za mjesec dana nestati iz medija i svijesti građana poput afganistanskih žena. Svakom je političaru u interesu zadržati ekonomsko blagostanje, a ono bi bilo narušeno prekidom dotoka ruskog plina, financijskog kapitala i sirovina. Putin se i tu preračunao; Njemačka je odlučila da neće otvoriti novi Nord Stream, a ruske su banke izbačene iz SWIFT sustava i zamrznuti su im depoziti u europskim državama, što će drastično naštetiti ruskoj ekonomiji i oligarsima. Europska unija učinila je presedan i odlučila Ukrajini osiguravati vojno naoružanje. Ukratko – odgovor Zapada je solidarniji i odlučniji nego što se moglo očekivati nakon debakla s odgovorom na pandemiju. Iako Europa zasad nije spremna na ljudske žrtve, pokazujemo da smo spremni ujedinjeno snositi ekonomske posljedice sankcija, koje su uvijek dvosjekli mač.

Demokratska recesija

Devedesetih godina prošloga stoljeća liberalna demokracija zadala je golemi udarac socijalističkim režimima, no desetljeće pred nama pokazat će je li postala dovoljno otporna da se odupre novim vrstama antidemokratskih i autokratskih režima, čijem usponu svjedočimo diljem svijeta. Ukrajina je prvo veliko poglavlje ove priče. Brazil, Mađarska, Turska i ostale iliberalne demokracije pomno gledaju kako će se događaji rasplesti i do koje je mjere Zapad spreman ujedinjeno braniti demokraciju. Važno je istaknuti da još od 2006. godine svijetom vlada trend demokratske recesije. Najmanje 60 država u svijetu ima neki oblik autokratskog režima, dok je manje od 30 država istinski demokratsko. Stanje iz godine u godinu sve više zabrinjava, no sada je počelo razdoblje u kojem ćemo vidjeti jesmo li spremni konsolidirati se u borbi za liberalne vrijednosti. Jedno je izvjesno – prođe li Putinu svrgavanje demokracije u Ukrajini, ostali autokrati manje će se libiti uzeti oružje u ruke za postizanje svojih ciljeva. Neke se vrijednosti ne brane riječima!

Tužno je gledati kako su neki Hrvati zabrinuti isključivo zbog potencijalnog rasta cijene plina, vjerujući da ovaj rat na njih može utjecati samo ekonomski. Ako Rusija nekažnjeno zauzme Ukrajinu, Kina možda započne invaziju na Tajvan. Što ako se sličan scenarij odigra u regiji? Vučić odbija osuditi invaziju, a situacija u Bosni i Hercegovini daleko je od stabilne – formula za potencijalnu katastrofu na Balkanu. Napomenimo i da je prebacivanje fokusa medija isključivo na Ukrajinu spasilo dosad najnesposobniju hrvatsku vladu od pada ili rekonstrukcije. Dokaz je to da posljedice Ukrajine već osjećamo. Zasad je nejasno kako će i kada invazija završiti, ali rat je jasan podsjetnik da demokraciju i ljudska prava  moramo prestati uzimati zdravo za gotovo. Oni nisu pali s neba, a svjetski diktatori to vrlo dobro znaju.

 

Tomas Kurbanović

 

Disclaimer: autor je student prve godine, ne vanjskopolitički stručnjak. Predviđanja treba uzeti sa zrnom soli.


Posted

in

by

Tags: