Potraga za naftom – postoje li alternative u eri ruske izolacije?

U proteklim su se tjednima dugogodišnji strahovi od prevelike ovisnosti o ruskim energentima pokazali opravdanima. Činjenica da ruske zalihe pokrivaju značajan dio europskih energetskih potreba godinama je predstavljala sigurnosnu i ekonomsku ugrozu u slučaju sukoba Zapada s Putinovim režimom. Unatoč tome, sve do izbijanja rata u Ukrajini nije postojala politička volja da bi se podnijele ekonomske posljedice prekidanja te ovisnosti. Situaciju je pogoršavao nedostatak alternativa koje bi se mogle lako primijeniti. Da bismo bolje razumjeli ovu situaciju i poteze vodstva Europske unije, moramo si postaviti pitanje: Postoji li alternativa ruskoj nafti?

Alternativne izvoznice i zelene tehnologije

Nestabilnosti u Libiji i Iraku te izolacija Irana eliminiraju najočitije države s popisa alternativnih izvoznica. Države poput Alžira zahtijevaju velike investicije i razvoj da bi mogle izvoziti veće količine nafte, što nije idealno u kontekstu zelenih politika. Čak i Azerbajdžan ne nudi trajno rješenje zbog nedovoljnih zaliha i infrastrukture. Što se tiče tradicionalnih naftnih izvoznika poput Saudijske Arabije i Katara, njihov izvoz nije dovoljan da pokrije sve europske potrebe. Osim toga, postoje i brojni vrijednosni i sigurnosni problemi s prevelikim oslanjanjem na te države.

Uzimajući u obzir probleme s državama koje posjeduju crno zlato, nije iznenađujuće da je Europska unija oklijevala s pronalaženjem novog ponuđača nafte, nego se radije usredotočila na razvoj zelenih tehnologija koje bi potpuno uklonile potrebu za njom. Ali da bi te tehnologije mogle ponuditi potpunu zelenu alternativu, trebaju proći godine za njihov razvitak i široku primjenu. U današnjoj situaciji Europa nema vremena za implementaciju čistih tehnologija, stoga se stvara potreba za okretanjem pragmatičnijim mogućnostima.

Venezuela i Iran?

Predstavnicima realističke škole međunarodnih odnosa vjerojatno nije veliko iznenađenje da Sjedinjene Države razmatraju uklanjanje sankcija nad Iranom i Venezuelom kako bi im se omogućio izvoz nafte. Postoje i signali od strane tih država da bi određeni kompromis mogao biti moguć. Iako bi zatopljenje odnosa između Sjedinjenih Država i tih izvoznica otvorilo put Europskoj uniji da počne uvoziti njihovu naftu, takav rasplet događaja nije potpuno siguran. Unutar SAD-a postoji značajan otpor bilo kakvoj ideji kompromisa s režimima koje mnogi američki akteri smatraju diktaturama i uzrocima nestabilnosti u svijetu. Obje države imaju bliske odnose s Rusijom, što bi moglo zakomplicirati postizanje dogovora.

Čak i kada bi došlo do dogovora s Venezuelom i Iranom, nije sigurno da bi one osigurale dovoljno nafte da zamjene ruske zalihe na europskom tržištu. Stoga nije iznenađujuće da inicijativu zabrane uvoza ruske nafte predvode SAD i Ujedinjeno Kraljevstvo, koje najmanje ovise o ruskim zalihama, bez trenutne podrške europskih država. Njemačka je iskazala protivljenje zabrani uvoza ruskih energenata te je istaknula da ne postoji alternativa. S druge strane, Ruska Federacija dosta ovisi o izvozu energenata, sad više nego ikad zbog teških sankcija.

Vrijednosno-ekonomski problem

Čini se da su desetljeća inercije po pitanju rješavanja europske ovisnosti o ruskim energentima stvorile perverznu situaciju gdje se EU i Rusija nalaze u najvećem geopolitičkom sukobu od Hladnog Rata, a istovremeno su ekonomski ovisne jedna o drugoj. Ova situacija dugoročno će predstavljati veliki vrijednosni problem ako se SAD počne približavati režimima koje je do jučer osuđivao, i ako Europa nastavi trgovati s Putinovim režimom. Ali s obzirom na posljedice pandemije koja je ozbiljno naštetila svjetskim gospodarstvima prije ove krize, upitno je može li Europa žrtvovati svoju ekonomiju u ime svojih vrijednosti.

Antonio Rastović


Posted

in

by

Tags: