Prošlost, sadašnjost i budućnost NATO saveza

Uvod

U ovom eseju bavit ću se analizom stanja u kojem se trenutačno nalazi NATO savez. Nastojat ću objasniti kako se promjene u međunarodnim odnosima odražavaju na ulogu Saveza u budućnosti. Tvrdim da NATO mora pokušati redefinirati svoje postojanje i dokazati koliko je zapravo nužan kako bi omogućio svoj daljnji razvoj i opstanak. Kako bih potvrdio svoje stajalište u prvom dijelu pisat ću o temeljima NATO saveza i njegovoj prilagodbi koja je nastala propašću Sovjetskog Saveza, odnosno kako se iz vojno-političkog saveza razvio u savez kojem je politika postala jednako, ako ne i važnija od njegove vojne komponente. Također, iznosim svoje mišljenje kako je Savez u krizi identiteta, jer ne postoji jedan strateški cilj njegova postojanja kao što je to bilo za vrijeme Hladnoga rata. U drugom dijelu ukratko ću se osvrnuti na ulogu Sjedinjenih Američkih Država u vođenju NATO saveza, prikazati djelovanje administracija američkih predsjednika te fokusirati se na različite načine vođenja vanjske politike prema NATO savezu. U posljednjem dijelu ću nastojati sumirati kako su događaji iz prethodnih dijelova doveli do toga što je NATO danas, te kakva mu je perspektiva u budućnosti. Također, ukazujem kako članice koje osjećaju prijetnju svojoj nacionalnoj sigurnosti povećavaju izdvajanja za obranu i aktivnije pridonose Savezu.

NATO-ova prošlost, sadašnjost i budućnost?

NATO ili Sjevernoatlantski savez je vojno-politički savez, osnovan 4. travnja 1949. godine, potpisivanjem Sjevernoatlantskog sporazuma u Washingtonu. Cilj osnivanja prvenstveno je bilo sigurnosno organiziranje država tadašnje slobodne Europe te njihovo povezivanje u savez sa SAD-om. NATO je osnovalo 12 država, dvije iz Angloamerike, SAD i Kanada, te deset iz Europe: Belgija, Danska, Francuska, Island, Italija, Luksemburg, Nizozemska, Norveška, Portugal i Velika Britanija. NATO je trebao biti način kojim bi se SAD, kao najveću svjetsku silu, jače povezalo sa sigurnošću Europe te osigurala uključenost SAD-a u europska zbivanja. Za vrijeme Hladnoga rata primarna zadaća mu je kolektivna obrana Europe od mogućeg napada Sovjetskog Saveza i širenja komunizma (Kurečić, 2012: 7-8). Padom tzv. „željezne zavjese“ i propadanjem komunizma u Istočnoj Europi došlo je do pitanja treba li NATO uopće nastaviti postojati kao savez, jer je njegova svrha postojanja blago nestajala. „Govorilo se da NATO pati od starosti te da kao ideja pripada vremenu koje je prošlo“ (Kurečić, 2012: 63).  Prema Bariću NATO savez, čija je tadašnja zadaća bila organizacija kolektivne obrane i nuklearnog odvraćanja, je mogao opstati jedino radikalnom transformacijom prema novim misijama (Barić, 2004: 47). Bitku protiv komunizma trebala je zamijeniti zajednička borba protiv terorizma, oružja za masovno uništenje i promicanje novih mirovnih inicijativa posebice na Bliskom Istoku kojim bi se izbjegla potencijalna svjetska energetska kriza (Kurečić, 2008:101). Londonskom deklaracijom iz 1990. godine dolazi do prekretnice u povijesti NATO saveza.

Londonska deklaracija nudi promjenu geopolitičkih i geostrateških odnosa u Europi, postavljaju se preduvjeti za proširenje djelovanja NATO saveza kao nezamjenjivog mehanizma transatlantske suradnje i glavnog čimbenika sigurnosti i stabilizacije u Europi (Kurečić, 2012: 39). NATO prolazi kroz proces unutarnje (ciljevi, strukture, snage i misije) i vanjske (odnos Saveza s ne članicama) transformacije, te se odlučuje za politiku širenja Saveza. Zemlje aspirantice moraju prihvatiti političke, ekonomske i vojne reforme (Luša, 2012: 206). Rimska deklaracija 1991. godine označila je korak dalje jer se krenulo u aktivnu suradnju u formuliranju politike prema novim demokracijama nastalim u Istočnoj Europi i širenju koncepta sigurnosti. Barić smatra da je prelazak NATO-a u sustav kolektivne i kooperativne sigurnosti je proveden uspostavom pet mehanizama: 1. Program Partnerstvo za mir, 2. Euroatlantsko partnersko vijeće, 3. Razvoj CJTF koncepta, 4. Jačanje suradnje sa EU na području petersberških misija i 5. Razvijanjem partnerstva s Ruskom Federacijom (Barić, 2004: 46-48).

NATO je bio jedan od najvažnijih aktera hladnoratovskog geopolitičkog poretka. Razlog zbog kojeg je stvoren bila je namjera za jačim povezivanjem zapadnog bloka protiv istočnog bloka i osiguranje obrane „slobodne“ Europe kroz uspostavu zajedničke obrane. Kao vojno-politički savez i akter europske sigurnosti, bio je sudionik geopolitičke ravnoteže u Europi tijekom prvih četrdeset godina svoga postojanja. U aktualnom geopolitičkom poretku, koji se naziva i novim svjetskim geopolitičkim poretkom, NATO je nesumnjivo i dalje jedan od najvažnijih aktera poretka i dio svjetskog geopolitičkog sustava. No zadaće su mu drukčije, iako se i dalje formalno definira kao vojno-politički savez. Jedna od glavnih suvremenih zadaća NATO-a je proširenje zone stabilnosti i sigurnosti, kroz akcije svojih članica, kao i proširenje svog članstva te suradnja s partnerima kroz različite programe. Deklarirani cilj ovakvih napora NATO-a je stvoriti zonu sigurnosti i stabilnosti od Vancouvera do Vladivostoka (Kurečić, 2012: 7-8).

Savez NATO je zapravo u svojevrsnoj krizi identiteta. Završetkom Hladnoga rata i raspadom Sovjetskog Saveza NATO je izgubio svoju izvornu svrhu postojanja. Neki analitičari su smatrali da će nestankom Varšavskog ugovora doći i do nestanka NATO-a. Unatoč tome, Savez se procesom transformacije etablirao u instrument promicanja sigurnosti i stabilnosti na europskom kontinentu i svojom politikom kondicionalnosti potiče reformske procese u zemljama aspiranticama (Luša, 2012: 208). Kao neki od najvažnijih razloga opstanka isticane su prijetnje etničkih sukoba, međunarodnog terorizma, širenja oružja za masovno uništenje, te organiziranog kriminala i ilegalnih imigracija (Rudolf i Penjak, 2014: 72). Širenje Saveza diljem europskog kontinenta omogućilo je zemljama Srednje i Istočne Europe da razviju demokraciju, provedu strukturne reforme i ostvare ekonomski prosperitet. Primitak novih članica rezultirao je doprinosu sigurnosti europskog kontinenta na političkom i vojnom polju (Kurečić, 2008). „NATO je prihvatio nove članice, koje su prošle mukotrpan proces prilagodbe na političkom, institucionalnom i vojnom polju, postavši tako stabilne tržišne demokracije s demokratskim oružanim snagama i transparentnim civilno-vojnim odnosima“ (Kurečić, 2008: 99). Također, nakon Hladnog rata, NATO je ostao najvažniji jamac sigurnosti i stabilnosti, i to ne samo euroatlantskog prostora, nego i šireg prostora na istočnim i južnim granicama euroatlantskog prostora.

„Proširenje NATO-a nakon Hladnog rata, dosad izvedeno u dva kruga s deset država primljenih u članstvo, predstavlja ključan dobitak u izgradnji sigurnosne arhitekture posthladnoratovske Europe i najveći sigurnosni dobitak u Europi“ (Kurečić, 2008: 92). Kurečić također navodi kako je proširenje bilo izvođeno u različitim okolnostima, a svaki krug proširenja donio je, i u budućnosti će donijeti različite implikacije, s obzirom na: obuhvat kruga proširenja, regionalnu zastupljenost država obuhvaćenih proširenjem, okolnosti u kojima je proširenje izvođeno, te utjecaj proširenja na geopolitičke odnose u Europi (Kurečić, 2008: 92). NATO je u svim svojim službenim dokumentima tijekom devedesetih godina naglašavao da je europska sigurnost nedjeljiva, te da je cilj izgradnja jedinstvene europske sigurnosne arhitekture. Prvim krugom proširenja NATO saveza poslije Hladnog rata 1999. obuhvaćene su bile države koje su se našle na granicama sigurnosnih blokova. To su Poljska, Češka i Mađarska. Ovo proširenje je promicalo razvoj demokracije kroz razvoj civilno – vojnih odnosa i gospodarstva. NATO je bio jamac sigurnosti, a države su se mogle obraniti s manjim snagama i proračunom. Također, države su preko članstva u NATO-u povezane s transatlantskim savezom i zapadnom Europom, što je lakšim učinilo njihovo primanje u ostale europske organizacije. Međutim, događaji 11. rujna 2001. godine promijenili su pojam sigurnosti. NATO je u takvim izvanrednim okolnostima pokazao sposobnost brzog reagiranja i poštivanja načela kolektivne sigurnosti, jer unatoč nekonvencionalnom napadu, države su aktivirale peti članak o kolektivnoj obrani (Kurečić, 2012: 61). Drugim krugom proširenja bile su obuhvaćene sve države Europe koje su željele ući u Savez, a zadovoljavale su kriterije NATO-ovog akcijskog plana. Ovim proširenjem NATO je povezao prostor Baltika i srednje Europe, a po prvi puta ušao u prostor Istočne Europe. Promjenom američke globalne politike i geostrategije nakon 11. rujna novo proširenje počelo se percipirati i kao širenje zone sigurnosti, te jačanje borbe protiv terorizma (Kurečić, 2008: 98-99). Prema Kurečiću širenje NATO saveza postaje bitan element transformacije samog NATO-a, ali ujedno postaje i njezin glavni geopolitički i geostrateški cilj (Kurečić, 2008: 28). Treći val je bio logični nastavak širenja NATO saveza u kojem su bile zahvaćene države Zapadnog Balkana. Pod država Zapadnog Balkana mislilo se na Albaniju i Hrvatsku. Prema Kurečiću takvo proširenje je postalo više tehnički proces koji nema toliku stratešku važnost u odnosu na prethodna dva kruga širenja (Kurečić, 2012: 132). Države trećeg kruga širenja su članstvom u Savezu vidjele jamac stabilnosti, demokracije i sigurnosti, te su smatrali da će im to donijeti ekonomske benefite i povećati mogućnost ulaska u EU, ali također su smatrali da im članstvo može pomoći u rješavanju utega ratnih zbivanja i njihovih posljedica na regiju (Luša, 2012: 216). Ono što je bilo najvažnije, bio je cilj da NATO i ovako proširen ostane učinkovit, bude sposoban ispunjavati svoje nove obveze, zadaće i misije, da uspijeva u pomaganju novim članicama i da ima jake veze s ostalim državama Europe. No, proširenje je uključivalo mnogo više od vojne strategije. Uključivalo je političku, gospodarsku i diplomatsku strategiju, od kojih je svaka imala svoje osjetljive detalje. „Proširenje NATO-a spriječilo je stvaranje sigurnosnog vakuuma u srednjoj i istočnoj Europi, koja bi bila izložena pseudo neutralnom okružju u kojem bi vojne sile mogle odmjeravati snage“ (Kurečić, 2008: 94). Također, bivše članice Varšavskog ugovora, danas nove članice NATO-a, imaju pozitivniji stav prema SAD-u i spremne su za suradnju. Kao nastavak dvaesetogodišnje transformacije NATO 2010. godine donosi novi strateški koncept. Koncept se zasniva na dva zaključka: glavna zadaća NATO-a je garancija sigurnosti svim članicama što se može ostvariti jedino ukoliko članice Saveza aktivno surađuju s državama i institucijama koji su izvan njihovih granica. Ovim konceptom predviđa se da je mala opasnost od direktne vojne agresije, dok veću prijetnju predstavljaju nedržavni akteri poput terorističkih grupa ili cyber napada (Lozančić, 2010: 82-84).

SAD od samog osnutka NATO saveza imao dominantnu ulogu u kreiranju politike i operacija kojima će se NATO baviti. U razdoblju transformacije, SAD je imao ključnu ulogu u preuzimanju inicijative unutar Saveza i određivanja smjera u kojem će se Savez kretati – najčešće prema širenju američkih interesa. Najbolji primjer korištenja NATO-a za promicanje američkih interesa su bili događaji nakon 11. rujna 2001. godine. U početku, administracija predsjednika Busha je prema Kaufmanu bila neoutilitaristička, pa čak pomalo naginjala izolacionizmu, ali je napadom 11. rujna došlo do promjene koja je poveo ka novom smjeru u vanjskoj politici kojeg Kaufman naziva „Ili si s nama, ili si protiv nas“ (Kaufman, 2019: 258). Nadalje, Robert Gates, ministar obrane u Obaminoj administraciji, je istaknuo kako europski saveznici moraju izdvajati više za obranu, u suprotnom predviđa tešku budućnost savezu (Hallams i Schreer, 2012: 313). Sam predsjednik Obama upozorio je Ujedinjeno Kraljevstvo kako moraju povećati svoju potrošnju za obranu ili više neće moći uživati specijalni odnos sa SAD-om. Premijer David Cameron ubrzo je nakon toga povećao izdvajanja svoje zemlje za obranu (Goldberg, 2016). Obamina strategija prema NATO-u bila je poticati ostale članice na aktivnije sudjelovanje u aktivnostima Saveza kako bi se smanjile obveze SAD-a na međunarodnom planu. To se najviše vidjelo na djelu za vrijeme NATO operacije u Libiji 2011. godine, kada je prepustio vođenje europskim saveznicima, dok je SAD imao sporednu ulogu. U toj operaciji se pokazalo da su Francuska i Ujedinjeno Kraljevstvo u stanju preuzeti veću odgovornost. Uspješnom se pokazala suradnja s ostalim partnerima NATO-a, poput zemalja Bliskog istoka ili Švedske (Hallams i Schreer, 2012: 322). Obama je također smatrao Europu mnogo sigurnijom nego za vrijeme Hladnoga rata i stoga joj nije bilo potrebno posvetiti toliko pažnje.

No, dolaskom Donalda Trumpa na poziciju predsjednika, to će pitanje postati jedno od ključnih u njihovim međusobnim odnosima. U razdoblju svoje predsjedničke kampanje, Trump je kritizirao NATO savez izjavama koje su bile poprilično konzistentne što se tiče sadržaja i sastojale su se od kritike NATO-a kao zastarjelog saveza u kojem SAD troši previše novca, a ostale države ne plaćaju svoji udio u financiranju (Freisleben, 2017). Trump je također izjavio da bi iskoristio članak 5. o kolektivnoj obrani u slučaju napada na članicu NATO-saveza jedino ako ta država ispunjava sve obveze prema NATO-u i SAD-u (Sangern i Haberman, 2016). Trumpova retorika se nije mijenjala dolaskom na mjesto predsjednika. U siječnju 2017. godine izjavio je da je NATO zastario, temeljeći svoju izjavu na pretpostavci da se euroatlantski saveznici nisu dovoljno uključili u Rat protiv terorizma (Kaufman, 2017:251). Kaufman je vjerovao da će možda postavljanjem generala James Mattisa, koji je ranije obnašao dužnost vrhovnog zapovjednika za transformaciju u NATO-u, na poziciju ministra obrane će nastati protuteža odnosa prema NATO-u (Kaufman, 2017:264). Krajem 2020. godine, Joe Biden pobjeđuje na predsjedničkim izborima. Njegovim dolaskom na mjesto predsjednika mijenja se situacija s američkim potporom NATO savezu. Administracija predsjednika Bidena iskoristit će obrambeno okupljanje NATO-a kako bi započela dugogodišnji napor za obnovu povjerenja s europskim saveznicima poljuljanog vanjskom politikom Donalda Trumpa “America First” (Stewart i dr., 2021). „Biden je dolaskom na vlast rekao: „Amerika se vratila, Transatlantski savez se vratio i mi ne gledamo unatrag, već zajedno gledamo prema naprijed” (aa.com.tr, 2021). Bidenova administracija prvenstveno će se usredotočiti na razvoj jačanja NATO-ove kolektivne obrane. Ipak, Biden bi se mogao suočiti s teškom bitkom u Europi, koja je vidjela da Washington izvršava svoje obveze pod Trumpom, uključujući povlačenje iranskog nuklearnog sporazuma i pariškog klimatskog sporazuma. Trumpov prikaz NATO-a kao organizacije u krizi, koju su povukle zaostale članice, ostavio je mnoge europske saveznike osjećajima izmorenosti. Biden je s čelništvom NATO-a razgovarao o nizu izazova s kojima se saveznici u NATO-u suočavaju, poput suzbijanja međunarodnog terorizma, uključujući Afganistan i Irak, rješavanja asertivnije Rusije i rješavanja implikacija uspona Kine na našu sigurnost. Također su potvrdili svoju namjeru da zajedno rade na ostalim globalnim izazovima poput klimatskih promjena i pandemije. Naglasili su potrebu da se održi zamah povećane potrošnje za obranu, kako bi se države članice zaštitile u nepredvidivom svijetu (NATO.int, 2021).

Za kraj, važno je naglasiti kako NATO ne surađuje samo s državama već ima i određen broj „partnera“. Raos navodi kako je naziv „partner“ rezerviran samo za države nečlanice s kojima postoji formalno uspostavljena suradnja (Raos, 2012: 24). NATO-ov najveći, najvažniji i najteži partner je Rusija. NATO i partneri (pogotovo Rusija) redovito razgovaraju o: obrambenoj i vojnoj suradnji razvoja interoperabilnosti, boljemu međusobnom upoznavanju i razumijevanju, demokratskoj razvoju u partnerskim zemljama te sprečavanju kriza, upravljanju krizama i sanaciji ranijih kriza. Glavna svrha NATO-ovih europskih/euroazijskih partnerstava je učvrstiti prijateljstvo i konkurente pretvoriti u prijatelje (Raos, 2012: 24-25). Proširenje NATO-a promijenilo je pogled Rusije na NATO, mješavinom skepticizma i neprijateljstva. Nove članice donose pogled na Rusiju, koji NATO do sada nije previše uzimao u obzir. Kurečić navodi kako je budućnost NATO-a vidljiva u odražavanju postojanja zajednice naroda koji dijele demokratske vrijednosti, djeluju kroz savjetovanja, odluke donose zajednički, te žele proširiti djelovanje i na druge države (Kurečić, 2008: 104-105). Također navodi kako će se daljnja djelovanja NATO-a, u strateškom smislu, događati u međuprostoru između novih članica NATO-a i Rusije. Preciznije, bit će orijentirani na regiju istočne Europe i Kavkaza (Kurečić, 2008: 104-105).

Zaključak

 

NATO je regionalna sigurnosna organizacija nastala 1949., u doba rastuće opasnosti od sukoba demokratskih zemalja zapadnoga svijeta sa Sovjetskim Savezom. Vrijeme hladnoga rata, pa i Sovjetskoga Saveza, je prošlost, tako da je danas upitna temeljna svrha opstanka NATO-a., kao izrazito vojne organizacije. Uz sve slogane o demokraciji, NATO ostaje, i tako će se razvijati u skoroj budućnosti, prije svega kao snažna vojna organizacija. Naravno, prije svega radi ostvarivanja političkih ciljeva. Bez postojanja jedne zajedničke prijetnje, interes članica za aktivnostima u Savezu vremenom opada. Izbijanjem krize u Ukrajini 2014. godine članice koje su geografski bliže Rusiji su osjetile opasnost za svoju nacionalnu sigurnost i povećale izdvajanja za obranu i povećala svoju aktivnost unutar Saveza. Dakle, jedino izravna vanjska prijetnja sigurnosti može primorati članice na veću suradnju unutar NATO-a. NATO je nastao u drugačijim okolnostima, uspješno je prebrodio krizu svojeg postojanja tijekom 1990-ih godina, te se transformirao u jedan od najuspješnijih vojno – političkih saveza u svijetu. Savez je prošao put od vojnog saveza koji je osiguravao sigurnost Europe od Sovjetske invazije u jednog od najvećih utjecaja na kreiranje vanjske politike u svijetu. SAD ima ključnu ulogu u daljnjem razvoju samoga saveza te ćemo u budućnosti vidjeti hoće li NATO doživjeti svojevrsni preporod. Zaključno, NATO je prošao krizu identiteta, ali uspješno se je izvukao iz krize i transformirao se u jak savez koji će i budućnosti značajno regulirati i utjecati na vojno – politička pitanja cijeloga svijeta.

 

 

Literatura

US fully committed to NATO, to work with EU: Biden

  • Barić, Robert (2004). Transformacija NATO-a i hrvatska obrambena reforma. Polemos, VII (13-14), 45-89.
  • Freisleben, Shayna (2017). A guide to Trump’s past comments about NATO. CBS News 12. 4. 2017 https://www.cbsnews.com/news/trump-nato-past-comments/ Pristupljeno 2. svibnja 2021.
  • Goldberg, Jeffrey (2016) The Obama Doctrine. The Atlantichttps://www.theatlantic.com/magazine/archive/2016/04/the-obama-doctrine/471525/ Pristupljeno 2. svibnja 2021.
  • Hallams, Ellen i Schreer, Benjamin (2012) Towards a ‘post-American’ alliance? NATO burden-sharing after Libya. International Affairs, 88(2): 313–327
  • Kaufman, Joyce P. (2017).The US perspective on NATO under Trump: lessons of the past and prospects for the future. International Affairs, 93 (2), 251–266.
  • Kurečić, Petar (2008) Usporedba geopolitičkog značenja post-hladnoratovskih krugova proširenja NATO-a. Suvremene teme, 1(1): 91-108.
  • Kurečić, Petar (2008). Proširenje NATO-a: geopolitička pobjeda SAD-a u post-hladnoratovskom razdoblju? Rezultati i perspektive. Hrvatski geografski glasnik, 70 (1), 25- 42.
  • Kurečić, Petar (2012). Geopolitika i geoekonomija suvremenog NATO-a. Zagreb: Stajer-Graf d.o.o.
  • Kutlu, Ovunc (2021) US fully committed to NATO, to work with EU. Aa news https://www.aa.com.tr/en/americas/us-fully-committed-to-nato-to-work-with-eu-biden/2150912/ Pristupljeno: 2. svibnja 2021.
  • Lozančić, Dragan (2010). NATO’s Transformation into a Contemporary Alliance. Croatian International Relations Review, 16 (60/61), 75-87.
  • Luša, Đana (2012) Politika širenja NATO-a prema Zapadnom Balkanu u dihotomiji racionalističke i konstruktivističke teorije međunarodnih odnosa. Anali Hrvatskog Politološkog Društva, 9(1): 205-226
  • Macias, Amanda (2021). ‘An attack on one is an attack on all’ — Biden backs NATO military alliance in sharp contrast to Trump. CNBC https://www.cnbc.com/2021/02/19/munich-security-conference-biden-backs-nato-in-sharp-contrast-to-trump.html Pristupljeno 2. svibnja 2021.
  • int (2021). Što je NATO? https://www.nato.int/nato-welcome/index_hr.html Pristupljeno 2. svibnja 2021.
  • int (2021). https://www.nato.int/cps/en/natohq/news_180872.htm Pristupljeno 2. svibnja 2021.
  • Pavić, Radovan: „Geopolitičke karakteristike vojnog saveza NATO“, Politička misao Vol 5 (1968), br. 3
  • Raos, Marinko: „Tko je kome što: NATO i njegovi partneri“, Političke analize, br.9, ožujak 2012.
  • Rudolf, Davorin i Penjak, Nevena (2014) Međunarodne organizacije i europski sigurnosno-obrambeni koncept. Adrias, 20: 61-82
  • Sangern, David E. i Haberman, Maggie (2016). Donald Trump Sets Conditions for Defending NATO Allies Against Attack. The New York Times 20.7.2016. https://www.nytimes.com/2016/07/21/us/politics/donald-trump-issues.html Pristupljeno 2. svibnja 2021.
  • Schreer, Benjamin (2019). Trump, NATO and the Future of Europe’s Defence. The RUSI Journal, 161 (1), 10-17.
  • Stewart, Phil (2021). In NATO debut, Biden’s Pentagon aims to rebuild trust damaged by Trump. Reuters https://www.reuters.com/article/us-usa-biden-nato-idUSKBN2AF1MX Pristupljeno 2. svibnja 2021.
  • Vukadinović, Radovan: ‘Širenje NATO-a i nova europska sigurnost’, Politička misao, Vol. 34 (1997), br. 4, str. 86-97.

 

 

Dorjan Kovačević,

Zagreb, svibanj 2021.


Posted

in

by

Tags: