Širenje NATO-a nakon Hladnog rata i povećanje kolektivne sigurnosti u Europi

Uvod

Ovaj rad se bavi pitanjem proširenja NATO-a nakon Hladnog rata i koliko je taj proces utjecao na održavanje stabilnosti, mira i kolektivne sigurnosti u Europi. Na prvi pogled trenutni događaji u Ukrajini idu u prilog tvrdnji da je širenje NATO-a smanjilo kolektivnu sigurnost u Europi. No autorica ovog rada smatra da to nije točno. Naime aktivnosti NATO-a od 1991. godine do sada su pokazale pogodnosti njegovog širenja. Riječ je o pogodnostima širenja demokratskih vrijednosti i načela, ali i dodatnih pogodnosti koje su objašnjene u tekstu.

Svrha NATO-a i američki utjecaj

Čuveni vojni general Dwight D. Eisenhower (koji je bio i prvi viši zapovjednik NATO-a) je za vrijeme osnivanja NATO-a izjavio da „ako se u 10 godina sve američke trupe koje su poslane u Europu da bi osigurale nacionalnu sigurnost ne vrate, onda se projekt NATO može smatrati neuspjehom“ (Carroll Jr., 1998: 199). Iako je prošlo dosta vremena od tada, moglo bi se reći da je američka prisutnost i dalje vrlo snažna na europskom području. Nadalje, širenje NATO-a u Europi pretpostavlja i širenje američke prisutnosti. Postavlja se pitanje tko je trenutna prijetnja nakon Hladnog rata. Bivši američki predsjednici (od Bush-a, Clinton-a pa do Trumpa) su uvjeravali javnost da Rusija nije prijetnja europskoj sigurnosti. Kroz kratki pogled povijesti NATO-a u zadnjih 20ak godina bi se naizgled dalo zaključiti da je njegovo širenje potpomoglo uspostavi mira i sigurnosti u Europi. No s obzirom na nedavne događaje u Ukrajini, postavlja se pitanje je li NATO ipak dočekao svog neprijatelja te hoće li upravo zbog njegove prisutnosti doći do ugroze sigurnosti u Europi.

Po mišljenju nekih, svrha organizacije i nije toliko bitno pitanje. Organizacije funkcioniraju na temelju velikog broja njihovih zaposlenika te će one uvijek pronaći sebi svrhu. Pa tako „realisti smatraju da je svrha NATO-a održavanje i produživanje američke kontrole nad vojnim i vanjskim politikama europskih država (Waltz, 2000). Pa tako iz njihove perspektive, NATO danas uspijeva zahvaljujući američkoj moći, a ne zbog njegovih država članica. „Mogućnost SAD-a da produži život organizaciji koja je na samrti dokazuje da su međunarodne institucije kreirane i održavane od strane snažnijih država kako bi mogle i služiti njihovim interesima“ (Waltz, 2000:29). Nadalje, administracija Busha i Clintona je dokazala američku ustrajnost da NATO služi kao obrambeni akter u Europskoj uniji. Takav stav američkih vlasti frustrira mnoge, posebice tvrdnja da je svijet nakon Hladnog rata odraz američkih vrijednosti (De Santis, 1998).

Proširenja saveza

Širenje se može definirati kao proces u kojem države koje dotad nisu bile članice NATO-a pristupaju kao službene članice organizaciji. Ono se može opisati kao proces u kojem dolazi do postupne i formalne horizontalne institucionalizacije. Riječ je o horizontalnoj institucionalizaciji zbog toga što u trenutku kad države pristupaju organizaciji, one se i integriraju u nju ali i dalje zadržavaju svoju neovisnost i nacionalne interese (Wall, 2013). Završetkom Hladnog rata, uslijedili su valovi proširenja. Naime, prvo proširenje prema istoku se dogodilo 1999. godine kada su se priključile Češka Republika, Mađarska i Poljska. Zatim u 2004. godini su pristupile Bugarska, Estonija, Latvija, Litva, Rumunjska, Slovačka i Slovenija. U 2009. godini su pristupile Albanija i Hrvatska (Wall, 2013).

Nakon revolucija koje su se dogodile 1989. godine, došlo je do evolucije demokratskih reforma i uspostave slobodnog tržišta u državama koje su dotad bile pod komunističkim režimima. Postojale su pretpostavke da će zapadne države širokih ruku dočekati novopridošle demokracije. To se nije dogodilo tek tako, već je bilo potrebno postaviti jasne kriterije koje države moraju zadovoljiti kako bi pristupile NATO-u (Mattox, 2000). S obzirom da je postojanost kriterija dokaz organiziranosti i formalnosti procesa pristupanja organizaciji, autorica smatra da oni dokazuju da nije svaka država tada mogla pristupiti NATO-u (te ne može i dalje). Drugim riječima, kriteriji za pristup označavaju pozitivnu stranu širenja organizacije.

Logično je da su vođe tih država htjele pristupiti NATO-u i EU iz ekonomskih razloga koji bi poboljšali životne standarde njihovog stanovništva. Riječ je naravno o standardima koji su po uzoru na one u zapadnim državama. Uz to, potvrda sigurnosti vojne moći NATO-a pomaže istočnoeuropskim državama da ustvrde svoju neovisnost o Rusiji te im omogućava dublju integraciju u zapadne zemlje (Mattox, 2000).

Riječ je o svakako pozitivnoj posljedici proširenja s obzirom da prisutnost takve organizacije u zemljama koje su pripadale Varšavskom paktu (kao što su Mađarska, Poljska, Češka) pospješuje demokraciju. Riječ je o novom poglavlju u povijesti NATO-a s obzirom da se članstvo proširilo na one države koje nisu kulturološki jednake Zapadu. Vođe NATO-a i EU su shvatile da ako žele uspješno ugraditi demokratske vrijednosti u nove države članice, onda je potrebno da redefiniraju kriterije za članstvo tako da oni uključuju jasna očekivanja o demokratskoj vlasti, tržišnoj ekonomiji i poštivanje ljudskih prava i nacionalnih manjina (Wall, 2013). Završetkom Hladnog rata NATO se okrenuo širenju kao „rješenju koje bi oživjelo Europu, zadržalo SAD uključenim u europske probleme i potaklo širenje demokracije čitavom Europom“ (Wall, 2013).

Naime „nadamo se da članstvo u NATO-u stvara snažne poticaje za istočnoeuropske vlasti da poboljšaju svoje civilno-vojne odnose, sukobe koji se odvijaju na granicama i da garantiraju pravedan tretman prema nacionalnim manjinama“ (Rauchhaus, 2000:4). Dodatno, pretpostavlja se da članak 5 „tjera“ države da se više fokusiraju na svoje unutarnje probleme pošto su vojno osigurane. U situaciji kada neka država nije članica NATO-a i ne štiti ju članak 5, moguće je da će ona jačati svoju vojsku kako bi se zaštitila od mogućnosti napada od strane susjednih država kao što je Rusija (Rauchhaus, 2000).

Različiti stavovi oko posljedica širenja

Konstruktivistička perspektiva nadodaje razloge zašto su važni i drugi razlozi osim sigurnosnih u procesu širenja NATO-a. Njihov argument je „da su stare države članice sposobne konstruirati identitet potencijalnih novih članica na način da se one uklope u  ostatak europske zajednice“ (Wall, 2013: 21). Pa su tako u središtu tog identiteta liberalne ljudske vrijednosti, a pošto članice NATO-a vrednuju te vrijednosti, u cilju im je i proširiti ih na ostale države članice, što čini države kolektivno sigurnijima. Potrebno je istaknuti  pretpostavku brojnih akademika koji tvrde da demokracije međusobno ne ratuju (odnosno da je sigurnosna dilema između njih gotovo nepostojeća) (Wall, 2013). Prema tome, shvaćanje širenja NATO-a kao istovremeno širenje demokratskih vrijednosti, ide u prilog tezi da je sve navedeno pomoglo održavanju sigurnosti u Europi.

Događaji koji su se odvili na balkanskom području u 1990-ima dokazuju da je NATO u njima bio uspješan sa SAD-om na upravljačkoj poziciji. Također, ti događaji su predstavljali prvi put aktivnosti organizacije koji su bili političkog i humanitarnog karaktera, a ne vojnog. Upravo ti događaji su dokazali važnost ove organizacije koja je sve do tada bila samo pasivni promatrač sukoba na Balkanu.  Vlasti zapadnih zemalja su smatrale da je NATO jedina institucija koja bi mogla osigurati sigurnost u Europi. „Kao svaka organizacija koja postigne monopol, NATO je bio spreman širiti i svoje članstvo, ali i svoje funkcije kako bi zahvatio sve funkcije konkurentskih organizacija“ (Crawford, 2000: 40). Upravo ovakve tvrdnje idu u prilog realističkoj teoriji međunarodnih odnosa prema kojoj moć balansira.

S obzirom da moć ovisi o sili, ratovi na području Jugoslavije su predstavljali povratak vojnoj definiciji sigurnosti. Iako je riječ o konceptu koji se nakon Hladnog rata smatrao ostarjelim, njegov povratak je pružio NATO-u jedinstvenu poziciju u sigurnosnoj budućnosti Europe. „NATO se borio za tu ulogu nadmoćnosti na području BiH te je tu ulogu i osigurao na Kosovu (Crawford, 2000: 39). Prema američkoj perspektivi, logično je nagraditi demokracije u razvoju, države koje su se slučajno našle 1945. godine na krivoj strani željezne zavjese. Njih „bi trebalo spremno dočekati u „Zapadno savezništvo“ sa svim pripadajućim pravima i privilegijama (Weber, 2000: 94).

Osim toga, organizacija je doživjela restrukturiranje i „evoluirala je od vojnog saveza do organizacije sa širokim spektrom političkih i sigurnosnih funkcija (…), a zajedničke vrijednosti država članica svakako garantiraju opstanak organizacije“ (Rauchhaus, 2000). Institucionalni elementi transatlantskog partnerstva su se promijenili zadnjih 10 godina na način da ono ne podrazumijeva više upravljanje odnosima između država koje pripadaju u „zapadnu“ skupinu. „Iako je zajednica država koje su prihvatile zapadne vrijednosti narasla, države često traže način da kroz politiku međunarodnih organizacija dospiju do koherentnosti, mobilizacije resursa i predanosti u provedbi sporazuma (Anthony, 2001: 85). No da bi došlo do harmoniziranog dijaloga o sigurnosti između svih starih i novih država članica NATO-a, potrebno je svakako dosta vremena.

Kritike širenju

Svakako su najveće kritike protiv procesa širenja NATO-a usmjerene prema perspektivi Rusije. Naime, širenje NATO-a je već tri desetljeća osjetljiva tema upravo zbog političkih nestabilnosti sa Rusijom. Kritičari već dugo tvrde da bi ruske vlasti mogle koncipirati NATO-ovo širenje kao prijetnju što bi moglo povećati nacionalističke pokrete u državi (Rauchhaus, 2000). Uz to, kritičari NATO-a su predviđali njegovu propast nakon Hladnog rata kao posljedica poraza zajedničkog neprijatelja njegovih članica. Drugim riječima, postojala je struja mišljenja koja je tvrdila da će NATO izgubiti svoju svrhu zbog naglog izostanka vanjske prijetnje. Zanimljivo, većina članica NATO-a su dosad htjele zadržati konstruktivni odnos sa Rusijom (Ropper, 2001).

Uz to, ne smije se ni zanemariti trošak članstva kojeg svaka članica mora zadovoljiti. Pa su tako postojali strahovi da će se SAD okrenuti izolacionizmu nakon završetka Hladnog rata zbog toga što nosi najveće troškove financiranja. To se djelomice i ostvarilo u 1990-ima kada su države članice počele unilateralno smanjivati financiranje obrane (Rauchhaus, 2000).

Iako je proces širenja Europske unije povezan sa širenjem NATO-a, bitno je ustvrditi različite čimbenika ta dva procesa. Pristup neke države Europskoj uniji najviše ovisi o odlukama i institucijama EU, njihovim članicama i državama kandidatima. Drugim riječima, malo je vjerojatno da postupci od strane vanjskih aktera mogu utjecati na proces priključivanja neke države u EU. No s druge strane, kada je riječ o procesu pristupanja u NATO, postoji značajni utjecaj vanjskih aktera. Šire strateško područje i vanjski faktori imaju određeni utjecaj na postupak donošenja odluka u širenju organizacije. To se posebice odnosi na događaje koji se odvijaju među Rusijom i NATO-om. Odnos između te dvije strane direktno ili indirektno utječe na proces širenja NATO-a (Ropper, 2001).

No ipak je potrebno napomenuti da je proces širenja NATO-a zapravo evolucijski proces čiji je cilj prvenstveno stabilizirati sigurnost u Europi, a ne poticati tenzije i konfrontacije. Pa tako  većina država smatra da širenje može pozitivno utjecati na sigurnost u Europi. Kritičari procesa širenja navode da postoji rizik smanjenja funkcionalnosti organizacije. Naime, moguće je da dođe do promjena političkog i vojnog karaktera organizacije te je moguće da postizanje konsenzusa postane otežano. Samim time bi došlo i do smanjenja efektivnosti cijele organizacije (Rotfeld, 2001). No autorica smatra da NATO sa smanjenim brojem članova nije ništa snažniji od trenutnog NATO-a sa većim brojem članova te bi razmirice i otežani konsenzus postojale i sa manjim brojem članova.

Pogodnosti članstva u NATO-u

NATO-ova inicijativa zvana „Partnership for peace“ koja je kreirana 1994. godine je pozitivno utjecala na sve države ne-članice. Inicijativa je predstavila set kriterija koje bi demokracije u razvoju trebale zadovoljiti kako bi postale punopravne članice (De Santis, 1998). Ovo je još jedan dokaz koji ide u prilog argumentu da je širenje NATO-a pridonijelo sigurnosti Europe. Zanimljivo, u ovom programu nisu sudjelovale samo države bivšeg istočnog bloka (koje su u 1990-ima kada je program osnovan ciljale članstvu pa im je PFP služio kao prijelazna faza). Već u njemu i danas sudjeluju države poput Finske, Švedske i Austrije. Države kao što su Hrvatska, Slovenija i Mađarska su nekoć sudjelovale u programu, a sada su punopravne članice NATO-a. Iako bi neki rekli da održavanje takvih sporazuma gdje je omogućena suradnja državama nečlanicama sa NATO-om stvara „siva područja“, pokazalo se da takvi sporazumi pospješuju održavanje stabilnosti i mira. Naime, oni su izbrisali neke razlike među članicama i nečlanicama, a prema nekima su i omogućili različite vrste sigurnosnih garancija (Roper, 2001).

Ideja o „novom“ NATO-u se spominjala već 1997. godine kada je američki predsjednik Clinton tvrdio da ako se želi sagraditi nova i sigurna Europa, koja će biti mirna, demokratska i nepodijeljena, onda se mora sagraditi i novi NATO koji će imati nove misije i partnere. Neupitno je da NATO ima mirotvornu ulogu u Europi, doduše upitno je koliko ta uloga ima veze sa ujedinjavanjem Europe (Carroll Jr., 1998). Naime, politička situacija svake države članice je drugačija. Moglo bi se reći da je Europska unija akter koji se bavi pitanjima unutarnjih poslova i korupcije te ispravnosti funkcioniranja demokratskih institucija u svojim državama članicama. Takvim pitanjima se NATO ne bavi, već je njegov cilj sigurnost i obrana. Što se tiče ujedinjenja, čak je i Henry Kissinger (koji odobrava širenje NATO-a) izjavio da ne podržava stavove da će širenje uspjeti ujediniti Europu. Prema njemu, cilj svake države koja bi htjela postati članica NATO-a nije u tome da se „izbrišu granice“ već da se nju uključi u osigurani teritorij, čija bi se granica makla nekih 500 kilometara istočnije (Carroll Jr., 1998: 201).

Širenje NATO-a znači i širenje njegovih vojnih interesa, odgovornosti i opterećenja. Istočnoeuropske članice ne samo da zahtijevaju zaštitu NATO-a već regionalni balkanski problemi postaju problemi NATO-a. Zanimljiv je aspekt razlika između država članica, pogotovo između europskih država i SAD-a. Europske države su svjesne toga da je američka vojska na visokom nivou moderniziranosti. Zbog toga europske države nastoje također modernizirati i ojačati svoje trupe (Waltz, 2000). Takve radnje idu u prilog argumentu da je širenje NATO-a pozitivno za sigurnost Europe. Države članice moraju plaćati članstvo tako što održavaju svoju vojsku i opremu što svakako pridonosi razini sigurnosti u njihovim regijama te šire.

Zaključak

Nakon Hladnog rata došlo je do poraza velikog neprijatelja i blokovske podjele svijeta. Iako su mnogi tada pretpostavljali da će posljedično doći i do poraza NATO-a jer će on izgubiti svoju svrhu, to se nije dogodilo. Naprotiv, uslijedile su promjene u organizaciji koje su se ticale promjena funkcija i članstva. Upravo nakon Hladnog rata je došlo do naglog širenja NATO-a što se najviše odrazilo na zemlje istočne Europe koje su donedavno bile dio komunističkih režima. Nije došlo samo do pomicanja granice NATO-a već i pomicanja granica demokratskih vrijednosti i načela. Uz to, organizacija se adaptirala prema novoj okolini i promijenila prirodu svojih misija. Te misije su preuzele ne samo vojni karakter već i humanitarni i interventni. To se posebice odrazilo u događajima na Balkanu za vrijeme Domovinskog rata. Bitno je napomenuti da se sve navedeno nije dogodilo zbog toga što su članice bile prisiljene tako postupati u smislu da ih je druga strana na to „natjerala“. „Proces širenja NATO-a se nije odvijao pod ničijom prisilom, već su njegove članice htjele da se on dogodi“ (Weber, 2000: 95). Evidentno je da se daljnje širenje i prisutnost NATO-a odrazilo pozitivno na različite aspekte razvoja europskih zemalja te je u konačnici poboljšalo kolektivnu sigurnost europskih zemalja.

Popis literature

Anthony, Ian (2001) Redefinition of the translatlantic partnership: in search of a new grand strategy. U: Rotfeld, Adam Daniel (ur) The New Security Dimensions Europe after the NATO and EU Enlargements (str. 85.-93)

Carroll Jr., Eugene J. (1998) NATO Enlargement: To What End. U: Galen Carpenter, Ted i Conry, Barbara (ur) NATO enlargement : illusions and reality. (str. 187. – 199.)

Crawford, Beverly (2000) The Bosnian Road to NATO Enlargement. U: Ruchhaus, Robert (ur) Explaining NATO Enlargement

De Santis, Hugh (1998) NATO’s Manifest Destiny: The Risks of Expansion. U: Galen Carpenter, Ted i Conry, Barbara (ur) NATO enlargement : illusions and reality. (str. 159.-177).

Roper, John (2001) European security: consequences of NATO and EU enlargements. U: : Rotfeld, Adam Daniel (ur) The New Security Dimensions Europe after the NATO and EU Enlargements. (str. 27.-32.)

Ruchhaus, Robert (2000) Marching NATO Eastward: Can International Relations Theory Keep Pace? U: Ruchhaus, Robert (ur) Explaining NATO Enlargement

Wall, Elizabeth Anna (2013) NATO and EU Enlargement: Flawed Road to Membership. Boston College

Waltz, Kenneth (2000) NATO Expansion: A Realist’s View. U: Ruchhaus, Robert (ur) Explaining NATO Enlargement

Weber, Steven (2000) A Modest Proposal for NATO Expansion. U: Ruchhaus, Robert (ur) Explaining NATO Enlargement

Jelena Sertić,

Zagreb, svibanj 2022.


Posted

in

by

Tags: