Uvod
Ovaj esej bavi se trenutnim stanjem NATO-a, te postojećim problemima i nesuglasicama unutar njega. U eseju se govori o izjavi francuskog predsjednika Emmanuela Macrona koji je potkraj 2019. godine izjavio kako je NATO „klinički mrtav“, pri čemu misli kako unutar NATO-a postoji manjak zajedništva koji je dovelo do gubitka samog smisla saveza. U eseju se tvrdi kako NATO nije „mrtav“ nego su ga sukobi i nesuglasice učinili „bolesnim“, a zajedničko riješavanje globalnih problema i pitanja sigurnosti može donijeti stabilizaciju i „ozdravljenje“ saveza. Nakon uvoda iznijet ću kratku povijest NATO-a nakon pada Berlinskog zida, te način na koji je savez opstao nakon raspada protivničkog Varšavskog pakta. U trećem dijelu prikazat ću situaciju u novijoj povijesti NATO-a temeljenim na problemima o kojima priča francuski predsjednik Macron, te koja je pozadina njegove izjave i što je dovelo do postojećih problema uz subjektivno mišljenje o njegovoj izjavi. Naposljetku, u posljednjem dijelu govorit ću o izazovima koji stoje ispred NATO-a i što znači uspješno izvršenje tih izazova za cijeli savez.
Stanje u NATO-u nakon pada Berlinskog zida
Završetkom Drugog svjetskog rata pitanje sigurnosti postalo je globalno, a rezultiralo je stvaranjem dvaju blokova koji su bili okupirani oko NATO-a (zapadni blok) i Varšavskog pakta (istočni blok). Svrha tih vojno-političkih saveza bila je primarno pomoć određenoj državi članici tog saveza ukoliko ona bude napadnuta od strane neke druge države. Godine 1989. srušen je Berlinski zid koji je desetljećima bio simbol podjele na dva bloka, a Varšavski pakt službeno je ukinut dvije godine kasnije. Nakon tog događaja mnogi su u pitanje doveli smisao samog postojanja NATO-a misleći kako savez više nije potreban jer nema pravog suparnika. Jedan od argumenata za ukidanje Saveza zasigurno su bila visoka izdvajanja za obranu od istočnog bloka, koje je nakon pada tog bloka dovedeno u pitanje. Međutim do pravih intencija i pokušaja oko ukidanja nikada nije došlo smatrajući kako je NATO i dalje potreban radi potencijalnih sigurnosnih rizika u budućnosti. Nakon nestanka Sovjetskog Saveza, jedina supersila u svijetu ostao je SAD.
Raspadom Varšavskog pakta, NATO nije ukinut ali je prošao kroz neke adaptacije radi novonastalih uvjeta. Jedna od tih adaptacija je osvnivanje NACC-a, odnosno vijeća koje je uključivalo postojeće članice, te pojedine države koje su bivše članice Varšavskog pakta (Rudolf, 2007: 132). Nakon pada Berlinskog zida glavne opasnosti za sigurnost pojavile su se u različitim dijelovima svijeta, ali među potencijalna žarišta treba izdvojiti države istočne i južne Europe, kao i zemlje Bliskog i Srednjeg Istoka. Posljednjih godina sve se glasnije govori o novom multipolarnom poretku i ugrozi SAD-a kao vodeće sile, no o tome će više spomena biti u trećem dijelu teksta.
NATO je prvenstveno osnovan radi zaštite od potencijalne sovjetske opasnosti, ali nakon raspada Sovjetskog Saveza, postao je organizacija koja je spremna braniti vrijednosti slobode i pružati humanitarnu pomoć u ostatku svijeta (Rudolf, 2007: 133). U razdoblju nakon hladnog rata, NATO je doživio nekoliko krugova proširenja, primarno kao geopolitičku strategiju radi potencijalnih opasnosti od kojih se najveća krije u odnosu s Rusijom. Možda i najvažnije proširenje bilo je u drugom krugu kada su u NATO ušle Litva, Latvija i Estonija, a time se uspostavio važan strateški potez protiv Rusije. Nakon ruske invazije u Ukrajini, u baltičkim zemljama pojavila se doza straha, ali sukob Rusije s nekom od tih država značio bi i sukob s cjelokupnim Savezom što sigurno ne ide u korist Rusima. S druge strane, Rusija je htjela europsku sigurnost voditi kroz OESS jer bi tako imali veći utjecaj na odluke, ali ta organizacija nije bila ni blizu kapaciteta NATO-a (Kurečić, 2008: 91-92).
Stanje u novijoj povijesti i pozadina Macronove izjave o „smrti“ NATO-a
U uvodnom dijelu rada spomenuta je izjava francuskog predsjednika Macrona koja je „digla prašinu“. Određene nesuglasice i prepirke u NATO-u odavno su poznati, naročito u odnosu između Francuske i SAD-a. Ove dvije države imale su različita mišljenja u nekim situacijama oko kojih se raspravljalo u Savezu, poput situacija u Iranu, Siriji ili Sjevernoj Koreji (Rudolf, 2007: 136). Što se tiče Europske unije, NATO na neki način djeluje kao američki instrument za utjecaj na sigurnosnu i obrambenu politiku Europe što nailazi na nezadovoljstvo određenih europskih zemalja, primarno Francuske. Nakon proširenja NATO-a, zemlje „Nove Europe“ imaju pozitivniji stav prema SAD-u i njegovoj ulozi u oblikovanju sigurnosti u Europi (Kurečić, 2008: 100-105). Francuska vanjska i obrambena politika često je težila za „globalnom ulogom“, u vrijeme Hladnog rata oni su balansirali u odnosima sa SAD-om i tadašnjom Zapadnom Njemačkom. Tako je Francuska stala uz SAD kada bi Njemačka pokazala želju za većom samostalnošću, ali stala je isto tako stala uz Njemačku kada je Washington pokazivao određene tendencije hegemonije. U Europskoj zajednici Francuska je kroz vrijeme zadobila velik utjecaj čime je zagovarala međudržavno djelovanje, ali ne i razvijanje supranacionalnih struktura Europske zajednice. Po završetka Hladnog rata, francuska politika sastojala se u poticanju europske integracije i postizanja autonomije ujedinjene Europe (Barić, 2017: 22-23). Francuska je već krajem devedesetih godina govorila o razvoju europske vojne sposobnosti izvan NATO-a.
Izjava Emmanuela Macrona o „kliničkoj smrti“ NATO-a upućuje upravo na to kako je SAD postao član NATO-a na koje se ostale države ne mogu osloniti. Ponašanje SAD-a ponekad je nepredvidljivo. Primjer možemo vidjeti u prvim godinama ovog stoljeća kada je Bush mlađi unilateralno odlučio napasti Irak i time podijelio savez (Kurečić, 2012: 149). U tom kontektstu, Macron zagovara stvaranje zajedničke europske vojske koja bi bila neovisna o obrambenoj i sigurnosnoj pomoći SAD-a. Ideja o samostalnoj vojsci Europske unije postoji još prije dolaska Macrona na vlast, 2016. godine Europska unija spominje autonomnu vojnu silu koja bi mogla zaštiti Europljane kada, i ako to bude potrebno (He, 2019: 1-2). Njemačka kancelarka Angela Merkel podržala je Macronovu ideju oko stvaranja zajedničke vojske. Također, tadašnji predsjednik Europskog vijeća Donald Tusk, pred američkom administracijom pod vodstvom Donalda Trumpa iznio je ideju o europskoj vojsci jer smatra kako njegova administracija ruši poredak koji je stvoren nakon Drugog svjetskog rata (He, 2019: 2). Dosadašnji pokušaji Europske unije oko stvaranja određene obrane nisu nikad potpuno zaživjeli. Primjer PESCO-a, kod kojeg je problem dobrovoljno uključivanje država što im ostavlja na izbor hoće li pokazati interes za tim programom, dovodi do problema u kojem nema dogovora i zajedničkog jezika između država (Barić, 2017: 26-31). Tu vjerojatno postoji nedostatak odlučnosti od strane EU koji dovodi do poteškoća u provođenju takvih ideja. Stoga je taj problem sigurno stavka s kojom će se Macron morati suočiti ako želi provesti svoju ideju u djelo. Međutim, EU i dalje ovisi dosta o pomoći NATO-a čemu svjedoči i podatak od 4500 američkih vojnika stacioniranih u Poljskoj, a planira se dolazak i dodatnih snaga (He, 2019: 2-3). Posljedično tome, teško je utvrditi koliko bi EU trebalo da izgradi svoju vojsku i navikne se na život bez pomoći NATO-a.
Smatram kako NATO nije uistinu „klinički mrtav“, prije bih rekao kako je trenutno „bolestan“ jer postoje određeni problemi koji neće nestati stoga njihovo ignoriranje zaista može dovesti do „smrti“. NATO kao savez trenutno pred sobom ima niz situacija koje treba zajedničkim snagama članica nastojati riješiti. Ono što trenutno možda i najviše „bode u oči“ Donalda Trumpa su nejednako raspodijeljeni troškovi unutar NATO-a. On je već 2018. godine najavljivao da će SAD napustiti NATO ako Europa ne udvostruči izdatke za obranu (Kadić, Smajić, 2019: 87-88). Upravo zbog tog problema nejednakih izdavanja članica u NATO-u, Trump vjerojatno smatra kako SAD opravdano može voditi glavnu riječ i donositi neke svojevoljne odluke smatrajući ga globalnim hegemonom. Treba napomenuti kako je Trump u svojoj predizbornoj kampanji najavljivao vojno povlačenje iz Europe i Azije, odnosno offshore balancing. Time se SAD ne bi miješao u sukobe nego bi iz udaljenosti podržavao partnere (Popović, 2018: 46-56). SAD bi se tako mogao prebaciti teret na druge članice NATO-a, te bi na neki način odustao od unipolarnosti, što je upitno.
Macronova izjava o „smrti“ NATO-a zasigurno ima temelja u odlukama Trumpa koje nisu bile rezultat dogovora i analize od strane drugih članica. S tom izjavom vjerojatno je ciljao upravo tome, mislio je kako taj Savez nije zapravo to jer ne ispunjava osnovne uvjete savezništva ili zajednice. Postoji mogućnost da je ovom izjavom Macron htio privući što više pozornosti samih članica NATO-a kako bi se pokrenule neke stvari. Trenutno pred njima stoji niz izazova s kojim se oni zajedničkim snagama moraju suočiti. Izrazito je važna suradnja država članica kako bi se postigli zadani ciljevi koji su prioriteti i koji moraju ujediniti članice tako da zaborave na međusobne razmirice. Europa i SAD trebaju međusobnu podršku jer tako mogu postići trajniji mir i stabilniju situaciju u svijetu (Kurečić, 2012: 150-155). Smatram kako ti izazovi s kojima se NATO mora suočiti u bliskoj budućnosti, imaju potencijal zbližavanja članica. Izazovi neće pobjeći, a zajedničkim jezikom i uspjehom koji je imperativ, moglo bi doći do stabilizacije unutar Saveza. Neki od razloga zašto u suvremenom vremenu dolazi do destabilizacije međunarodnog poretka su terorizam, ekonomske promjene ili porast nejednakosti u svijetu. U tom kontekstu jasno je kako se sve više govori o krizi međunarodnog poretka. Također, sve češće se spominje pojava novih globalnih „supersila“, stoga se u tom kontekstu spominje Rusija ili naglo razvijena Kina, te države mogu biti u poziciji da ugroze međunarodni poredak i poziciju hegemona u vidu SAD-a. Nestabilnost koju je uzrokovala modernizacija i razvoj Kine, dovela je do zabrinutosti SAD-a koji ne želi da njihova hegemonija bude ugrožena. Područje jugoistočne Azije jedan je od većih izazova za NATO jer već niz godina postoji opasnost od nuklearnog programa Sjeverne Koreje. Sada već „natjecanje“, Kine i SAD-a, ne smije ni u kojem slučaju eskalirati jer bi to moglo dovesti do velikog sukoba, stoga američki predsjednik mora biti sabran u svojim djelovanjima. Međutim, sukobi poput nedavnih „prepucavanja“ SAD-a i Irana dakako unose nemir u međunarodni poredak i treba uzeti u obzir kako je budućnost međunarodnih odnosa teško predvidljiva. Krajem tekuće godine u SAD-u se održavaju izbori, pa će eventualna promjena u Bijeloj kući možda dovesti do drugačije politike od strane američke administracije čime je još teže prognozirati što će se događati na globalnom planu, ali i unutar NATO-a. Još jedna od bitnih stavki s kojom se NATO treba suočiti je odnos sa Rusijom koje je bitno pitanje već desetljećima. Odnosi su se poremetili naročito kada je došlo do pokušaja približavanja Ukrajine NATO-u na što je Rusija odgovorila jer se protivila dodatnom širenju Saveza na istok. Reakcijom Rusije dodatno se poremetio već „klimavi“ odnos Rusije i SAD-a, pa se tako i prekinula njihova suradnja oko pitanja europskog raketnog štita (Čehulić Vukadinović, 2015: 186-192). Također, povećanje broja članica NATO-a držim kao potencijalno dobar potez prema stvaranju sigurnijeg svijeta, iako su se određene sile protivile pozivanju nekih država (treći krug širenja) u NATO savez smatrajući to snižavanjem standarda (Luša, 2012: 206). Prvenstveno, naglasak bi trebao biti na ulasku Ukrajine i Gruzije u NATO čime bi se postigao još jedan cilj, te bi to dodatno ojačalo savez naspram Rusije.
Na tragu tih izazova koji stoje ispred NATO-a potrebno je uspostaviti dobru suradnju SAD-a i Europske unije da zajedničkim koracima idu prema rješavanju tih globalnih pitanja. Potrebno je naći zajednički jezik jer su NATO i Europska unija (naročito Francuska i Njemačka) važni jedno za drugo, stoga je neophodno da u novoj geopolitičkoj strategiji imaju zajedničke odluke (Kadić, Smajić, 2019: 85-88). Smatram kako će i u bližoj budućnosti dobar dio europske sigurnosti ovisiti o SAD-u, a formiranje same europske vojske smatram kao moguću, ali trenutno nedostižnu ideju.
Zaključak
Jasno je kako NATO trenutno nije u najboljem stanju, tako važna i velika globalna organizacija koja ima važnu zadaću u promoviranju određenih poželjnih vrijednosti i stanja, sigurno ne bi trebala biti podijeljena unutar sebe. Međutim, problemi i nesuglasice postoje već niz godina unutar NATO-a, ali njegovo postojanje u krajnosti nikad nije dovedeno u pitanje jer je ipak bio privržen zajedničkim ciljevima i vrijednostima. Izazovi koji se nameću u globalnoj sferi poput terorizma, povećanja nuklearnog naoružanja, porasti nejednakosti i ekonomske promjene, trebali bi biti prioritet NATO-u. Stoga članice NATO-a, pogotovo one s većim utjecajem poput SAD-a, te Francuske i Njemačke, trebaju na prvo mjesto staviti opće dobro svijeta i ciljati prema miru, kako unutar Saveza, tako i širom čitavog svijeta.
Popis literature
Barić, Robert (2017) Perspektive razvoja PESCO-a. Strategos, 2(1): 9-38.
Čehulić Vukadinović, Lidija (2015) NATO i Ruska Federacija: od pokušaja funkcionalne suradnje do novih tenzija. Politička misao, 52 (2): 181-205.
He, Wendy (2019) ‘NATO is Brain-Dead’: Time For EU Military Force?. RSIS Commentary, 236: 1-3.
Kadić, Veldin i Smajić, Mirza (2019) Brexit i „novi“ transatlantski odnosi: moguće refleksije na Zajedničku sigurnosnu i obrambenu politiku Europske unije. Forum za sigurnosne studije, 3 (3): 71-92.
Kurečić, Petar (2008) Usporedba geopolitičkog značenja post-hladnoratovskih krugova proširenja NATO-a. Suvremene teme, 1(1): 91-108.
Kurečić, Petar (2012) Geopolitika i geoekonomija suvremenog NATO-a. Zagreb: Stajer Graf d.o.o.
Luša, Đana (2012) Politika širenja NATO-a prema Zapadnom Balkanu u dihotomiji racionalističke i konstruktivističke teorije međunarodnih odnosa. Anali Hrvatskog politološkog društva, 9 (1): 205-226.
Popović, Petar (2018) Trumpova doktrina i realistička tradicija. Političke perspektive, 8 (3): 41-67.
Rudolf ml., Davorin (2007) NATO from a future perspective. Adrias, 14: 131-138.
Andro Polić
Zagreb, svibanj, 2020.