Važnost Jadranskog mora u širenju NATO Saveza

Uvod

Jadransko more s površinom od 138 595 km² dio je Sredozemnog mora te se pruža u smjeru od jugoistoka do sjeverozapada (Hrvatska enciklopedija, 2022). Prema gradu Adriji (Hadriji) na talijanskoj obali cijelo je more dobilo ime, odnosno u vrijeme antike Jadran se percipirao samo kao sredozemni zaljev. Mare Adriatico sve do 20. stoljeća na istočnoj obali bilo je poznato kao Sinje more, kako se još uvijek naziva u hrvatskoj himni, dok se Jadranskim počinje nazivati u potpunosti nakon Velikog rata (Magaš, 2013).

Kratki povijesni prikaz Jadranskog mora

Povijesno gledajući, Jadran je uvijek bio periferno more, a glavni civilizacijski tokovi događali su se Sredozemljem. Prva sila Jadranskog mora bila je Mletačka Republika na zapadnoj, odnosno Dubrovačka Republika na istočnoj obali (Šišić, 1925). Veliku važnost Jadran je odigrao u Križarskim ratovima, kada su njime polovili križari iz Srednje, Zapadne i Sjeverne Europe prema Svetoj zemlji, a još veću važnost donosili su i povratni križarski tokovi koji su u Veneciju i Europu Jadranom donosili silno bogatstvo i znanje s Bliskog istoka (Šišić, 1975). Jadran je bio svojevrsna vrata humanizma i renesanse u Europi pomoću Križarskih ratova. Okružen brojnim etnicitetima i narodima (Mletci, Osmanlije, Germani, Mađari, slavenski narodi itd.) Jadran je stoljećima mijenjao vlasnike svoje obale, pa je u jednom trenutku čak i Napoleon uspostavio vlast nad istočnom obalom (Novak, 1962). Italija je poradi istočne obale ušla u Prvi svjetski rat, a fašistička NDH za svoju je vlast opet založila Italiji istočnu obalu Jadrana.

Prvi susreti NATO-a i Jadranskog mora

Odmah po osnutku NATO Saveza 4. 4. 1949. godine sa zapadne obale Jadrana pozicionira se Italija kao NATO članica od njegova osnutka. Italija je bila previše zapadno da bi NATO mogao kontrolirati istočno Sredozemlje, pa 1952. godine u Savez ulaze Grčka i Turska. Tako da od 1952. godine NATO ima kontrolu nad ulaskom u Jadransko more jer Grčka, iako nema jadranskih kopnenih granica, ima otok Krf s kojeg se mogu kontrolirati Otrantska vrata (Vokić Žužul i  Filipović, 2015). Još prije osnutka NATO-a dogodio se sukob Tito-Staljin, koji zapravo uklanja mogućnost kontrole SSSR-a nad Jadranom, a opet pruža sigurnost SSSR-u da NATO neće uspostaviti kontrolu nad Jadranom jer Jugoslavija nije htjela ući u NATO Savez (Beretin, 2019).

Drugi susreti NATO-a i Jadranskog mora

Sljedeće poglavlje odnosa NATO-a i Jadranskog mora počinje u 1990-im raspadom Jugoslavije. Jadran je postao mjesto NATO-ovih brodova s kojih su vršene operacije u području bivše Jugoslavije, a i raketni napadi na srpske i crnogorske ciljeve (Beretin, 2019). Ulaskom država Višegradske skupine u NATO i Bugarske te Rumunjske istočna jadranska obala postala je okružena NATO-om i s istoka uz izuzetak Srbije i Sjeverne Makedonije. Tim širenjima Jadransko more NATO Savezu postalo je još dostupnije s obje strane i tehnički potpuno okruženo s nemogućnošću djelovanja bilo koje strane sile unutar mora (Vukadinović i dr., 2007). Potpunu prevlast NATO nad istočnom obalom doživljava 2009. godine ulaskom Hrvatske i Albanije u Savez. U konačnici, ulaskom Crne Gore u Savez 2017. godine cijela Jadranska obala s oboje strane (uz izuzetak BiH) pod kontrolom je NATO Saveza, odnosno cijela morska linija sjevernog Sredozemlja od Portugala do granice Turske sa Sirijom (Beretin, 2019).

Jadranska povelja

Od najvažnijih dokumenta u odnosu NATO-a i Jadranskog mora svakako je Jadranska povelja, potpisana 2. 5. 2003. godine između SAD-a i Hrvatske, Albanije te Sjeverne Makedonije. Povelja je potpisana s ciljem pripreme država jugoistoka Europe u suradnji s SAD-om za ulazak u NATO, a potpisnicama su se pridružile Bosna i Hercegovina i Crna Gora 2008. godine (Đukanović, 2005). Od pet potpisnica danas su četiri punopravne članice NATO-a, a promatračima su postali Kosovo (2012. g.) i Srbija (2008. g.). Najduži put u Jadranskoj povelji imala je Sjeverna Makedonija, koja je u Savez trebala uči zajedno s Hrvatskom i Albanijom, ali zbog veta Grčke na ime države nije ušla sve do 2020. godine (Halili, 2022). U sklopu Jadranske povelje NATO vojne trupe (mirovne snage) prisutne su u BIH i na Kosovu, gdje je Camp Bondsteel jedna od najvećih vojnih baza izgrađenih nakon Hladnoga rata (Vukadinović i dr., 2007).

Važnost Jadranskog mora za NATO

Postavlja se jasno pitanje koliko je NATO imao interesa u širenju duž Jadranske obale i s jedne i s druge strane. Jadran je prostor gdje more najdublje ulazi u Europu, izravni kontakt Srednje Europe s Južnom i cijelim Sredozemljem (svijetom). Samo more nije svojim svojstvima interesno za razvoj gospodarstva (izuzev turizma) zbog slabog bogatstva ribom i ugljikovodicima, ali je izuzetno strateški položeno za prometne morske veze (Magaš, 2013). Tu su važnost kroz povijest najviše uočavali Mletci razvijajući svoje trgovinske rute, a sličnim primjerima vodio se i Dubrovnik (Novak, 1962). Trst, krajnja točka Željezne zavjese bila je (i još uvijek je) važna talijanska luka i ključna za uvoz brojnih proizvoda u Europi. Zanimljivi su i interesi ulaska Crne Gore u Savez, koja je od 2009. godine bila jedini prostor gdje su u Jadranu značajno pristajali ruski brodovi i njihovi oligarsi. Prilikom ulaska 2017. godine u državi je spriječen državni udar, a među organizatorima su upravo bili i ruski državljani, koji su htjeli zadržati mogućnosti slobodnog pristajanja bez ikakve NATO kontrole (Bešić i Spasojević, 2018). Zanimljiva je i podrška NATO Saveza Pelješkom mostu čime se isključuje gotovo ikakva mogućnost da megalomanski brodovi bilo vojni ili civilni pristaju u Neum, kao jedinoj točci koju NATO ne kontrolira u Jadranu (Karčić, 2021). Također, kineska inicijativa „Pojas i put“ isto je uočila važnost Jadrana i njegovih luka, a zanimljiva je i inicijativa „Kina + 17“, čije su članice sve države s istočne obale Jadrana . (Barić, 2020). Kineski kapital ušao je u dijelove luka u Trstu, Rijeci, Zadru, Kopru, Raveni, Veneciji itd., a kineski izvođači radova prisutni su u građenju Pelješkog mosta, autoceste Bar-Boljare itd. (Barić, 2020). Zahvaljujući NATO članstvu istočnih jadranskih država kineski interesi ostaju samo na financijskim investicijama te je nemoguće u Jadranu vidjeti kineske vojne brodove.

Zaključak

Srbija je vojnu neutralnost proglasila 2019. godine Strategijom nacionalne sigurnosti, a entitet Republika Srpska blokira ulazak BiH u Savez, tako da je za sada širenje NATO-a duž istočne jadranske obale završilo. Kosovo kao država još nije članicom UN-a niti ga priznaju sve članice NATO-a, pa je gotovo nemoguće očekivati njegov ulazak u Savez (Pavičić, 2022). Jadransko more danas je u potpunosti okruženo NATO-om, a širenje je trajalo od 1949. do 2017. godine (do 2020. ako se računa Sjeverna Makedonija, koja nema izlaz na Jadran). Danas Jadransko more tako predstavlja jedno od najsigurnijih mora svijeta s obje strane obale i može se garantirati njegova dugoročna sigurnost za pitanje plovidbe. U konačnici, neupitna je važnost Jadrana u širenju NATO Saveza jer upravo s njegovih obala dolaze njegove zadnje pristupljene članice, a okruživanjem jadranskih obala NATO-om cijela europska sredozemna obala svrstana je u istu vojnu strukturu i time je stvorena jedinstvena južna obrana Europe.

 

 

Literatura

Barić, R., 2020: Kina u Jugoistočnoj Europi-širenje utjecaja, https://obris.org/svijet/kina-u-jugoistocnoj-europi-sirenje-utjecaja/ (10. 6. 2022.)

Beretin, B., 2019: Geostrateška obilježja hrvatskog dijela Jadrana, doktorska disertacija, Odjel za geografiju, Sveučilište u Zadru.

Bešić, M., Spasojević, D., 2018: Montenegro, NATO and the divided society, Communist and Post-Communist Studies. 51. str. 55-71.

Đukanović, D., 2005: The Adriatic charter: A shorter way to access NATO, Međunarodni Problemi, 57., str. 45-64.

Halili, N., 2022: New security structure after the Fall of Berlin Wall in Eastern European Countries: Achievements and Challenges, New York Academy of Sciences, New York.

Hrvatska enciklopedija, 2021: Jadransko more, http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=28478 (10. 6. 2022.)

Karčić, H., 2021: ANALYSIS – “A Bridge Too Close?” The geopolitics of the Peljesac Bridge, https://www.aa.com.tr/en/analysis/analysis-a-bridge-too-close-the-geopolitics-of-the-peljesac-bridge/2173631 (10. 6. 2022.)

Magaš, D., 2013: Geografija Hrvatske, Sveučilište u Zadru i Izdavačka kuća Meridijani, Zadar.

Novak, G., 1962: Jadransko more u sukobima i borbama kroz stoljeća, Vojno delo, Beograd.

Pavičić, M., 2022: Načelnik oružanih snaga BiH: Neutralnost više nije opcija. Članstvo u NATO-u nam jedino može jamčiti sigurnost, https://www.telegram.hr/politika-kriminal/nacelnik-oruzanih-snaga-bih-neutralnost-vise-nije-opcija-clanstvo-u-nato-u-nam-jedino-moze-jamciti-sigurnost/  (10. 6. 2022.)

Šišić, F., 1925: Povijest Hrvata u doba narodnih vladara, Školska knjiga, Zagreb.

Šišić, F., 1975: Pregled povijesti hrvatskog naroda, Matica Hrvatska, Zagreb.

Vokić Žužul, M.,  Filipović, V., 2015: Granice podmorskih prostora jadranskih država, Poredbeno pomorsko pravo, 54(169), str. 9-56.

Vukadinović, R., Čehulić Vukadinović, L., Božinović, D., 2007: NATO-Euroatlantska integracija, Topical, Zagreb.

univ. bacc. georg. Danijel Bačan

Zagreb, lipanj 2022.


Posted

in

by

Tags: